EREKCIJA

"Dosada: Želja za željama." (Ana Karenjina)

Bilo je to dosta davno, sjećam se da je bilo ljeto ili jesen. Brat je bio u školi, mama i tata su radili, a žena koja me čuvala otišla je u svoj stan preko puta da provjeri kuha li se ručak. Da doskočim svojoj dosadi od koje tog dana nije bilo bijega, odlučio sam se - objesiti. Popeo sam se na stol, zavezao oko vrata uže od roletne, stao na rub i čekao da me netko primijeti. Za koju minutu Teta se vratila u stan. Od šoka sjela je na pod bojeći se da ne skočim ako se približi i molila me da se odmaknem od ruba. Nakon nešto manje od sat vremena došla je mama, što je moju predstavu dodatno začinilo, pa sam se još više približio rubu stola i glumio da gubim ravnotežu, da ću pasti. Nakon nekog vremena i to mi je dosadilo pa sam skinuo omču s vrata i sišao sa stola.

Godinama kasnije čitao sam "U očekivanju Godota" u kojoj se pojavljuje slična scena. Zbog toga si danas laskam da u meni od malih nogu postoji prava beketovština.

ESTRAGON: What about hanging ourselves?
VLADIMIR: Hmm. It'd give us an erection.
ESTRAGON: (highly excited). An erection!
VLADIMIR: With all that follows. Where it falls mandrakes grow. That's why they shriek when you pull them up. Did you not know that?
ESTRAGON: Let's hang ourselves immediately!

THE GAME THAT WAS NEVER PLAYED

Članak je nedavno objavljen u časopisu "European Geographer". Broj je bio posvećen nogometu i geografiji, s posebnim naglaskom na svjetsko nogometno prvenstvo u Njemačkoj 2006. Autor yours truly.



It was a sunny afternoon during the World Cup in Germany: the match between Argentina and Serbia and Montenegro was about to start. The players were standing on the field and soon the anthem Hej Slaveni spread across the stadium. To an uninformed observer nothing was unusual with this picture, but to some folks in the Balkans it was the non-sentimental last good bye to what ever was left of Yugoslavia.

Two decades before this Yugoslavian team was on the make. Having won the U-21 World Cup in 1987, it seemed that the future for the country’s football prodigy was going to be shiny. The team made of young stars such as Robert Prosinecki, Zvonimir Boban, Davor Suker and Predrag Mijatovic scored on average 2.44 goals per match, upsetting Brazil on their way to the finale against West Germany. Hej Slaveni sounded proudly at the award ceremony when Yugoslavian players lifted the trophy. They were indeed the future of the game. But events that followed transformed the situation into a ‘what might have been’ story when Yugoslavia violently started crumbling into pieces. And nowhere else but on a football stadium.

The famous never-played match between Red Star Belgrade and Dinamo Zagreb on May 13th 1990 amongst Croatian football fans is widely considered to be the date of the conflict kick off. After a violent rampage across Zagreb, Croatian supporters of Dinamo (called Bad Blue Boys) and Serbian supporters of Red Star (Delije) entered the Maksimir stadium. A few minutes later Delije, headed by their leader Željko Ražnatović Arkan, started tearing plastic seats and throwing them at the Dinamo supporters, alongside with bottles and stones. When they tore down the fence which was separating them from Dinamo supporters, the conflict spread to field with Serb-dominated police helping Delije in beating Dinamo supporters. The captain of Dinamo Zvonimir Boban came to help the Bad Blue Boys and attacked one of the police officers with a kung fu kick which made him an icon of the independence movement. The battle lasted for 70 minutes, police came back with reinforcements, many people were wounded, many arrested and the stadium burned. Zvonimir Boban was suspended from the national team for six months and missed the 1990 World Championship where Yugoslavia lost in the quarterfinals to – Argentina.

The battle from the Maksimir stadium soon continued in trenches, and the borders drawn on the maps divided the Yugoslav football team into six successors leaving many unanswered questions. What would become of the 1987 World champions, could they indeed fulfill their potentials or would the ethnicity and political situation within Yugoslavia influence the sport? All we know is that except for the 1998 World Cup third place won by Croatia, so far none of the ex-Yugoslav teams left a mark in football history. Serbia and Montenegro continued to (ab)use the name Yugoslavia for a few years alongside with the national anthem and football teams of both Zagreb and Belgrade were used in sharpening the nationalistic sentiments. Dinamo soon changed the name to more “appropriate” Croatia Zagreb under the strong patronage of Croatian president Franjo Tudjman and Red Star supporters become one of the strongest and most powerful pillars of Slobodan Milosevic regime.

Montenegro opted for the independence several weeks before the World Cup start, and the game against Argentina was the last to be played for an already nonexistent country. Hej Slaveni were sent to history with a final score of 0 – 6. And after all what was said and done during the nineties in the name of football, nationalism and land, it seems that nothing was more appropriate and more deserved than such a shameful and a pathetic good-bye.

MARIE JONES

"It hurts when people come up and ask me, How does it feel to be the last one? That's a hard question to answer."

Poglavica Marie Jones iz plemena Eyak na Aljasci posljednji je živući govornik 3000 godina starog Eyak jezika. Rođena je 1918.

"DOMOVINA JE KAO ČAŠA MLIJEKA"

S mojom generacijom jedan je običaj otišao u povijest. Na Dan republike 1989. tisuće su djece diljem Jugoslavije polagale svečanu zakletvu državi i Titu po posljednji put. Pripreme za događaj obavezno su počinjale nekoliko mjeseci ranije, kada bi se na SPRZ-u (satu pionirske razredne zajednice) izrađivali ukrasi, učile i vježbale recitacije i stupanje u koloni. Sam dan bio je jedan od važnijih u čitavom selu. Priredba se održavala u za tu prigodu svečano ukrašenoj školskoj dvorani, a nas je u prvom razredu bilo 'čak' 17 budućih pionira.


Sve je započelo intoniranjem Hej Slaveni u izvedbi sedmašica i osmašica na neizostavnim melodikama. Onda je zasviralo Pioniri maleni, mi smo vojska prava, svakog dana rastemo k'o zelena trava... i kolona je ušla u dvoranu, sa mnom na čelu. Nosili smo bijele košulje i plave hlače ili haljinice i svatko je održao kratak recital. Došao je pukovnik JNA pred kojim smo polagali zakletvu. Dobili smo plavu titovku s petokrakom, crvenu maramu, slikovnicu, pionirsku knjižicu i crveni karanfil. Poslije je slijedila zakuska s hrpom kolača, torti i coca-cole. Bila je to nezaboravno iskustvo za svako dijete i definitivno najponosniji dan u mom dotadašnjem životu. Godinu dana kasnije došle su promjene i nitko nije bio zainteresiran za naglo omražene komunističke običaje i dječje zakletve o samoupravljanju i bratstvu i jedinstvu.

TV NOSTALGIJA: Na tajnom zadatku

Ova serija mi je jedno od najdražih sjećanja iz djetinjstva. Zbog Jona-Erika Hexuma kao šestogodišnji klinac sanjao sam o karijeri kaskadera i tajnog agenta.

Danas sam profesor, što je skoro pa isto.

TELEFON BLUES

Za vrijeme rata pokidale su se veze sa Sarajevom pa bi mama svake večeri prosjedila nekoliko sati kraj telefona u nastojanju da dobije baku ili tetu. Nekad bismo to činili brat i ja, ali uporno lupanje po sivom Iskra telefonu nije davalo nikakvih rezultata. To naše "telefoniranje" trajalo je gotovo pola godine. Jedne je večeri signal nekim čudom našao put kroz pokidane žice, ali s druge strane nisu bile ni baka ni teta. Telefon je zazvonio u stanu nepoznatog muškarca iz drugog dijela grada. Preskočili su formalnosti oko upoznavanja i govoreći si "ti" kao da ih veže prijateljstvo a ne rat, mama i Nepoznat Netko započeli su razgovor. Ona je njega ispitivala o situaciji u gradu, ima li vode, stiže li humanitarna pomoć, je li mu stan pogođen, a on nju o Hrvatskoj, o svakodnevici, cijenama, svemu što je postojalo izvan Sarajeva. Na kraju su si poželjeli sreću i spustili slušalicu, iako ne znam kome je bilo teže prekinuti vezu.

I dan danas me zanima tko je bio taj čovjek. Valjda je u ljudskoj prirodi potreba da spoji osobu s glasom iz telefonske žice. Jer ne pridajem mnogo komunikaciji putem telefona ili maila. Evo, na dočeku Nove godine upoznao sam curu iz Belgije. Zove se Sara i ostali smo u kontaktu. Izmijenili smo bezbroj mailova u kom smo pričali o intimnim stvarima i problemima. Vrlo je lako poslati misli osobi čije je lice treptaj monitora. Time valjda naše brige postaju nestvarne, kad ih bacimo što dalje od sebe i zarobimo u paučini telekomunikacijskih veza. I unatoč mailovima i noćnim razgovorima u chat roomovima zadnjih osam mjeseci, nemam osjećaj neke velike bliskosti sa Sarom. Čini mi se da sam čitavo vrijeme dok sam pričao s njom ustvari pričao sa samim sobom. Ponekad mislim da svi ovi 'duboki' razgovori ne vrijede koliko jedan licem u lice o cijenama benzina, kremi za ruke i političkoj situaciji u svijetu.

Uskoro putujem u Belgiju.

VLADO VLAISAVLJEVIĆ

Malo je pjesnika u novijoj hrvatskoj književnosti u kojih je ono što se zove biografija samo drugo ime za sve ono što je proizlazilo iz pjesničke vokacije. Postoje pjesnici koji su u građanskom životu bili uredni činovnici, bankarski stručnjaci, političari, borci za novo ili privrženici starog, takvi pjesnici gdje je poezija bila jedno a praktična strana života drugo, pa se pričinjalo kao da postoje dvije ličnosti ili dva angažmana, dva usuda i dva kolosijeka za dvije različite usmjerenosti. U Vlaisavljevića sve je bilo u službi poezije, sve se moglo pravdati prirodom 'pjesničkog posla' i mnoga je nelogičnost postajala tako 'često estetički logična'.

Rođen je u Jastrebarskom 1900. Za života boem, bez stalnog zaposlenja, osiguranih mjesečnih prihoda, uhodana posla i fakultetske diplome. U vječnoj potrazi za poslom, namještenjem koje ne nalazi, razapet između Zagreba u kojem gladuje i Jastrebarskog u kojem se ne snalazi, nepraktičan da pokuca na prava vrata a dovoljno svoj i neprilagodljiv da se u datim okolnostima pokuša 'snaći'.

Umro je 1943 u Jastrebarskom. «Doveo ga je jedne proljetne večeri policajac. Pio je prije toga više dana i pijan došao u Jastrebarsko kao da je znao da će umrijeti; pijan je pao s vlaka i sav se izubijao. Bio je u strašnom stanju, hlače su mu bile otraga poderane i kroz rupu se vidjelo golo tijelo; bio ih je u pasu, umjesto remenom, povezao kravatom. Na ruci je imao ranu koju je zadobio kad je pijan pao i ta ga je rana odvela u smrt. Dobio je otrovanje i nije htio otići na vrijeme liječniku, pa je umro».
(Saša Vereš)

MAČKA

Dvorište zaudara kosturnicom smrti.
Cvili točak rasklimane tačke.
Rulja se djece oko nje vrti:
Pogreb je od batina uginule mačke.

Jedno joj oko zeleno škilji
Ko svjetiljka zabitne ulice.
Muha u njega netremice pilji
Čekajuć gozbu na vršku gubice.

Stanarke po prozorima, raščupane sove,
Bluzom ko krilima skrivaju grudi.
S tavana bolesnik promuklo zove.
Ulica se pogrebu čudi.

Kraj hrpe smeća povorka stade.
Mrtvu mačku baciše u jamu.
Najmlađe je dijete govorilo u tamu:
Možda bi još noćas imala mlade.


VRIJEME

Suton, stari zvonar,
Tiho zvoni na večernju.

Na licima ljudi brige sutrašnjeg dana,
Samo su podrumi legla gole radosti
Od koje vrišti harmonika bludnica pjana,
To se subota, mrka krčmarica, sjeća svoje mladosti.

Ulazim i ja i zovem čašu. Mrak mi u nju crne kapi toči
I dok gledam njegove podle oči,
Vrijeme, bešćutni grobar, prst mi u srce moči.

KATICA

Danas sam se sjetio Katice. Hodao sam Ilicom vraćajući se s posla, a preko ceste je potrčala neka odrpanka od kojih 8 godina. Toliko je godina imala i Katica kad sam ju zadnji put vidio. Bilo je to u trećem razredu osnovne škole, u jednom selu miljama i godinama daleko od Zagreba. I danas mi se nekako čini da Katica još uvijek ima 8 godina.

Sjedila je u klupi iza mene, sama jer s njom nitko nije htio sjediti. Bila je siromašna, nije uvijek bila najčišća, a kažu da je ponekad znala i ukrasti. Iako je bila viša i starija od svih nas (mislim da je pala jedan razred), dečki su je često znali tući ili je skidati do gola. Jedne godine selom je kružila priča da joj je sestra u školi ukrala božićne ukrase sa školskog bora i odnijela ih kući da ukrasi Katičinu sobu. Drugi dan su je dečki dočekali poslije škole i iako je vikala i branila se govoreći da nije ništa ukrala, dobila je batina.

Ja sam tad imao isto tako osam godina i neke stvari nisam shvaćao. Ali Katica mi je bila jako zanimljiva, a valjda i ja njoj. Bila je jako radoznala, a ja sam ju u nedostatku vlastite hrabrosti često pratio u njenom penjanju po stablima i trčanju za seoskim džukelama.

Jednoga dana napravio sam glupost u školi, a kad je učitelj ljutito ušao u razred tražeći krivca, moja ruka se ne znam kako okrenula u smjeru - Katice. Ja, predsjednik razreda i odlikaš i ona, siromašna prljavica i dijete pijanice. Jasno je tko je dobio pet packi po ruki. Poslije toga je sjela iza mene tiho šmrcajući, a ja se nisam mogao okrenuti i pogledati je u oči. Pet minuta kasnije suze su se osušile i sve je bilo u redu, opet smo se igrali kao da se ništa nije dogodilo.

Nekoliko godina kasnije dobio sam pismo od svog bivšeg razreda gdje su se svi potpisali. Svi osim Katice, jer ona je završila u popravnom domu. To je zadnji put kada sam čuo za nju, a otad je prošlo više od 10 godina. I danas se sjećam te šašave seoske odrpanke, packi koje je primila zbog mojih laži i koje mi nije zamjerila, stvari zbog koje joj nikad nisam rekao 'oprosti' i krivnje koju ovakvim postovima pokušavam bar malo izbrisati.

Katice... Nadam se da si sretna, Katice.

CONGO

"What times are these, when to speak of trees is almost a crime,
because it passes in silence over such infamy!" (Bertolt Brecht)

With only a short observation of the world media such as CNN and BBC, together with national (in my case Croatian) and internet news, it’s easily noticeable that Africa virtually disappeared from our notion of the world. The scarce media coverage of an entire continent at the beginning of the 21^st century definitely cannot be attributed to underdeveloped tools of informing. Why is so that a doubtedly isolated conflicts such as those in Iraq of Afghanistan draw much more attention, compared to the problems in Africa? Can news about Angelina Jolie’s new baby or whales on the shores of Australia overshadow a 10-year long war with nine involved nations and millions of casualties?

With the ongoing globalization, the mass media have gained more power than ever before. They create vox populi, a critical mass that can be a source of changes. Only after the attack on Dubrovnik, the war in Croatia which had already claimed 10 000 lives got enough place in the foreign media. Soon Croatia received international support, both verbal and military. US president Clinton claimed that the report of two children murdered in Central Bosnia in 1995 which he saw on CNN was one of the key reasons for the large NATO military action in Bosnia in 1995. Not four years of ongoing massacres and 200 000 casualties, but a tragic story of two children which circled around the world via TV, newspaper and the internet.

And what about Africa?

With the risk of sounding like Bob Geldof whose involvement in African affairs could easily be attributed to personal promotion, the ongoing situation in Central Africa deserves much more place in the media, with my (maybe naïve) hope that an awareness of the problem is a step closer to solving it. Because not Iraq, Afghanistan, Kosovo or Palestine, but the Great Lakes region in Africa is the most troublesome area of the world.

The source of the Congolese wars (started in late 1996) can be traced back to infamous Belgian colonial rule of the first half of the 20^th century. Still, the conflict started as a “spill over” of the ’94 Rwanda genocide when Rwandan forces entered DR Congo in attempt to eradicate paramilitary Hutu forces that committed massacres in Rwanda and soon afterwards fled to Congo. Rwanda was backed up with Uganda, while Namibia, Chad, Zimbabwe and Angola entered Congo allegedly to help the DRC government forces. Many of the involved parties in fact had their eye on vast natural resources of the DRC, including gold, diamonds, casserite, coltan and timber. Plundering of resources which have later been sold in Belgium, Switzerland and USA certainly remained a major reason for the long occupation of the Congolese territory that ensued, thereby prolonging the war, especially in the cases of Rwanda and Uganda. Some peace accords have been signed in 2002, but sporadical fighting continued. Numerous cases of genocide have been reported, including reports of cannibalism and outbreaks of bubonic plague which already killed hundreds of people in the region. Millions of people have been displaced, 5 million died as the cause of the conflict, including 600 000 children under 4 years of age.

Other than deploying around 8000 UN soldiers in a country with the surface of 2.5 million sq km, the international intervention was and is more or less nonexistent. The question asked by Lieutenant-General Roméo Dallaire, the Canadian responsible for UN forces in Rwanda 1994 remains unanswered :

Why would there be more of a reaction by the international community to curtail or to stop the organized killing of 320 endangered mountain gorillas that than there would be in attempting to protect thousands of human beings being slaughtered in the same country?

Mass blindness and amnesia are becoming a pandemic in the world. But with so many ways of informing ourselves through a plethora of media tools, the excuse “We didn’t know” couldn’t be more obsolete than today.

f(x)=2x+8e

Ne volim predispitnu groznicu, pogotovo kad ne učim koliko treba (kao što je sada slučaj). Ispit je relativno lagan, a ja sam sve nekako nervozan i više vremena provodim u frižideru nego za knjigom. Sjedam za kompjuter, palim televizor ili slušam muziku, a sve mi neopisivo ide na živce. Ovo mi je bar 40. ispit po redu, a svaki do sad mi se činio kao da je prvi. Totalno trivijalna stvar (ako zanemarim činjenicu da sam tečaj platio 3 800 kn), ali i trivijalne stvari mogu ukazati na neke boljke. Postoje stvari u životu iz kojih se trudim izvući pametniji i pripremljeniji za sljedeći put, a čini mi se da se puno češće vraćam na početak. Da je stoti put isti kao prvi, a ja si nisam nimalo smanjio šansu da ponovim grešku. Sjećam se jedne isto tako trivijalne stvari, u trećem srednje odgovarao sam matematiku za višu ocjenu. Dobio sam zadatak čije rješenje nikako nisam mogao dokučiti: uvijek sam ga pokušavao riješiti na jedan te isti način. Sve improvizacije kojima sam pribjegao bile su unutar nekakvog gabarita iz kojeg nisam izlazio. I kao neki iskusni psiholog profesorica me samo pogledala i ocrtala jednostavnije i brže nego funkciju koju sam trebao riješiti. «Ti si funkcionalno fiksiran», rekla je i obrisala ploču i moje nade u četvorku. I kasnije se to pokazalo istinitim, ali u stvarima važnijim od jedne matematičke funkcije. U životu ponavljam neke greške jer se nadam da će baš ovaj put biti drukčije, da vrijedi pokušati još jednom. Sva moja pamet koju brižno pokušavam uzgojiti izgubi se kad se nađem u labirintu iz kojeg izlaz pokušavam naći hodajući uvijek u istom smjeru. Možda ipak...? Možda ovaj put....?

Zar je strah od nepoznatog jači od koračanja poznatim putem koji će me dovesti do zida, ali čije zamke i prepreke dovoljno dobro poznam da se osjećam sigurno?

FEMME FATALE

Evo, baš sam se danas sjetio svoje bivše prijateljice. Pustili su njenu pjesmu na radiju. U srednjoj školi plakala je kad bi ju čula, govorila je da je svaki stih kao da ga je ona napisala. Na kraju je, čini se, uspjela od sebe stvoriti femme fatale, barem za jednog muškarca. Drago mi je zbog nje. I čudim se samom sebi, jer danas nikako ne bismo mogli biti prijatelji. A možda ne bih trebao gledati na prošlost sa današnjeg stajališta - izgubi se kontekst. Ma ni sam više ne znam... Iva, ovo je za tebe.

Ja ne volim supermene, mačo tipove
I ne volim manijake, ego tripove
Ništa mi ne znače face, moćni frajeri
Ali ne dam da me gnjave autsajderi

Ne izlazim sa dječacima i ne volim speed
I kad s njima ja sam sama, između je zid
Ne znam tko sam, koga želim, totalno sam bed
Neki misle da foliram, neki da sam led

Da bar nisam tako zlatna, tako nevina
I da nemam tih sedamnaest glupih godina

Da je meni biti žena, biti voljena
Da je meni jedan dodir iznad koljena
Da je meni drugo lice i da mi je bal...
I da nisam štreberica nego femme fatale

(Crepes Suzette)

Ovdje možete downloadati pjesmu

NEDJELJA POPODNE

It was that kind of a crazy afternoon, terrifically cold, and no sun out or anything, and you felt like you were disappearing every time you crossed a road. (J. D. Salinger)

Baš je super bio ovaj vjetar danas. Sjedio sam na krevetu i slušao ga kako lupa vratima i šiba po lišću i stablima. Ponekad se izgubim u svojoj sobi kad vjetar puše. Ali nikada neću voljeti nedjeljna popodneva, iako imam dosta posla za napraviti. Nije mi dosadno. Ili mi je stalno dosadno?

ĐURO SUDETA

Đuro Sudeta hrvatski je pjesnik. Rođen je 1903. u Staroj Ploščici, a već u ranoj mladosti obolijeva od tuberkuloze. Iz spoznaje o bolesti i nestajanju vlastitog tijela nastao je njegov lirski dnevnik pun osobnih lomova, grčevito osjetljiv i sav utemeljen na čulnom iskustvu. Nije imao posebnih uzora, nije bio predstavnikom nijedne pjesničke škole, niti je slijedio neki od književnih pravaca.

Sudetu su čitali za vrijeme njegovog kratkog života, Sudetu su čitali i nakon njegove smrti, ali Sudetina književna "fortuna" nikako nije uspjela dobiti u širim književnim krugovima ono mjesto koje sigurno zaslužuje. Za života objavljene su zbirke pjesama "Osamljenim stazama" i "Kućice u dolu". Najpoznatije djelo mu je fantastični roman "Mor" uvršten u antologiju hrvatske književnosti. Umro je 1927. u Koprivnici u 24. godini života. (Božidar Petrač)


RUKE

Umorne ruke moje,
kako ste suhe i žute -
umorne!

Stavljam vas tiho kraj sebe
na tople jastuke svoje,
da se odmorite.
A tko će vas da odmori?
Vi ste umorne vječno.

Ko vodeno cvijeće hlapite,
kad ga iz vode iščupaju
mlada
uz tihu obalu riječnu.
Zalud vas jastuci mole,
zalud vas tako vole,
vaša je ljubav mrtva,
nju su pokopali davno.

Pa ipak, uboge moje,
nikog do vas nemam -
do boli!
Topim vas dahom svojim,
na mlado vas sunce nosim,
al' vi ste jednake uvijek -
sve ste tužnije, tanje,
malene, male moje!

I jesen kad već dođe,
i proljeće kada požuti
rano,
ja sveđ vas ludo molim
i suzama vas pitam:
za kim ste žalosne tako,
za kim venete tako
uboge ruke moje?

Ali vi ne ćete reći! ...
Šutite, uvijek šutite
nujne;
pa onda i ja zašutim
i stisnem se bliže k vama,
a za kućom netko prođe
i lišće padati stane -
i svuda, svuda je tama...
---


MRTVO SUNCE

Prerano gasiš se, sunce,
bijela radosti moja,
drumovi puni su ptica
i trave crvenih boja.
U šume, u visine
snove sam poslao svoje,
jošte ni minuli nisu
niz tihe dvorove moje.

A ti se već gasiš, toneš
i crne koprene bacaš.
Kud ti se tako žuri,
kud tako žurno koracaš?
---

Još Sudetine poezije

GODOT

Zadnjih nekoliko dana imam jak osjećaj da se nešto događa ili će se uskoro dogoditi, a ja se nalazim na krivom mjestu. Ne mogu točno objasniti, ali od subote sam se spojio na internet najmanje trideset puta i svaki put temeljito pregledao inbox, kao da očekujem važno pismo. Nešto me tjeralo da se prijavim na sve forume koji sam u životu posjetio da provjerim osobne poruke, da odgovorim na sve stare e - mailove, poruke s mobitela i neuzvraćene telefonske pozive. Ali još uvijek ne spavam dobro, satima besciljno sjedim kraj telefona ili gledam kroz prozor očekujući nekog da se napokon pojavi iza ugla i donese smisao svemu ovome.


VLADIMIR: Spavam li ovoga trenutka? Sutra, kad mi se bude činilo da se budim, što ću reći o ovom danu? Da sam sa svojim prijateljem Estragonom na ovom mjestu do noći čekao Godota? Da je Pozzo prošao sa svojim nosačem i da je razgovarao s nama? Vjerojatno. Ali što će od svega toga biti istina?

CINIČAN POGLED NA NEKE STVARI

Nakon što prijeđemo određene godine, postaje gotovo nemoguće tolerirati sitnice, smiješna ponašanja i karakterne mane osobe s druge strane razgovora. Ukratko - što smo stariji, to sve teže stvaramo prijateljstva. Do ovog zaključka došao sam nakon dvotjednog razmišljanja i predugačkog razgovora (čitaj: monologa) s Nikolinom sinoć u Cici. Kako je prijateljstvo u svojoj biti jedna jako agresivna stvar – jer nepovratno mijenja ljude koje povezuje – pitanje je koliko se mi uopće želimo mijenjati. Ili je za neke promjene ipak prekasno?

Jer priznali mi to ili ne, najbolji smo prijatelji prvo sebi. Korekcija vlastitih postupaka i savijanje principa zbog nekog drugog nikad mi nisu bili na listi prioriteta. A tek pitanje rutine! U dnevnom rasporedu podređenom Marinu trebao bih naći vremena i za Druge, one kojima predbacujem da me se sjete samo kad žele nešto, iako i ja činim baš to: sjetim ih se kad mi treba njihovo rame da se naslonim, uho koje će slušati moje besmislice ili usta čiji će žamor otjerati moje misli.

I na kraju više ne znam jesam li presretan ili tužan zbog činjenice da imam tek nekolicinu prijatelja, ali takvo je stanje stvari. Kad bolje razmislim, ima još nekih ljudi u mom životu koji su mi dragi i s kojima volim provoditi vrijeme. Nisam siguran što da mislim o tome. U paralelnom svemiru bili bi mi jako bliske osobe, a u ovom nas dijeli ocean samoizgrađivanja, nerazumijevanja i vlastite razmaženosti čije bi razgrađivanje iziskivalo truda i energije koje mi ponekad tako prokleto manjka.

MELANKOLIJA

"Melancholy is the pleasure of being sad” (V. Hugo)

"All changes are more or less tinged with melancholy, for what we are leaving behind is part of ourselves." (A. Barr)

"Nothing except a battle lost can be half so melancholy as a battle won." (A. Wellesley)

Eto, nije da mi se nešto previše da nastavljati temu od zadnji put, ali bože moj. Dakle - depresija. Jedna od onih stvari koja danas izgleda nije dozvoljena, koju u ovako super svijetu sa super ljudima ne smiješ osjećati. Ne govorim pri tom o kliničkim slučajevima depresije, već o danima kad se samosažalijevaš, kad ti ništa ne ide, ili kad si jednostavno loše volje. To je sirena za ljude iz tvoje okoline da se sjate oko tebe i upregnu sve sile kako bi te izvukli iz tog pogubnog stanja. A ja baš volim svoja raspoloženja, svako na svoj način. Tu je i ta depresija koju ljudi vežu za mene, a za koju ipak mislim da je melankolija. Ona neorginalna, uobičajena melankolija koja mi se ponekad čini kao preživjeli zaostatak pubertetskih mračnih raspoloženja.

Kad sam sretan, nemam potrebu analizirati sreću, ne padaju mi na pamet pitanja: "Pa zašto sam sretan?" Nju dijelim s drugim ljudima, družim se, smijem se, veselim. A kad me uhvati melankolija, to je već druga stvar. Slijede sati analiziranja, razmišljanja i poniranja u neki vlastiti svemir u kojemu je uvijek suton. U tim trenucima postajem svjesniji sebe, svijeta koji me okružuje i melankolije koju osjećam. Zbog toga je sreća možda malo "površniji" osjećaj jer je ne zanima tko, što ili zašto, ali time nije nimalo manje vrijedna. Ipak, ja volim postavljati pitanja - odgovori me čine korak bliže nekom velikom Odgovoru, toj Istini koju mislim da svi naslućujemo i osjećamo. Netko ju naziva Bogom, netko Weltschmerzom, a ja eto nisam dovoljno originalan da smislim nešto novo, ali je isto tako osjećam i u potrazi sam za njom. A melankolija je movens koji me tjera na put, dok je sreća pauza na putu, kada se čovjek odmori, razveseli i uključi u život. I kako putovanja ne bi imala svoju draž bez dugih zaustavljanja iz kojih crpimo snagu za dalje, tako ni odmori ne bi imali svoju svrhu bez svih onih umornih cesta i prašnjavih putova na kojima deremo i stanjujemo svoje metaforičke cipele.

UMRO JE NAŠ TRAMBULIN

Danas sam bio u muzeju Turopolja. Jako je dirljivo vidjeti sve te izloške koje je netko s trudom i ljubavlju godinama sakupljao i brinuo se o njima. Naši su muzeji pravi doživljaj, onako staromodni i uvijek prazni daju posebnu atmosferu. U njima čovjek biva s lakoćom usisan u dostojanstveni svijet iskorištenih stvari i ispričanih priča. Na kraju dana, na povratku u Zagreb sjetio sam se jedne osmrtnice izložene u muzeju. U Velikoj Gorici ukinut je tramvaj kojeg su građani jako voljeli. Da izraze svoju žalost i neslaganje napravili su osmrtnice koje su postavili po gradu. Od svih rečenica posvećenih njihovom omiljenom trambulinu, posebno me dirnula ova:

Pao je žrtvom današnjeg doba lude jurnjave, krutog materijalizma i bezobzirnog egoizma.

A bilo je to još 1937. godine.

ANGELA HAYES

Jučer sam poslije posla bio u Ksetu i bilo mi je očajno. Unutra je bilo vruće i zagušljivo, ljudi su se non-stop gurali i svaki put me bubnuli, a svaki atom mene u tom je trenutku želio biti negdje drugdje. Uopće nije ni važno gdje je to negdje drugdje, samo da nije ovdje i sada, tj. u zagušljivom Ksetu sa hrpom pozera. Ponekad stvarno mrzim klubove i druga mjesta gdje su pijani ljudi, dim cigareta i preglasna muzika. Nažalost, većina ljudi (pa tako i moji prijatelji) voli takve izlaske pa i ja ponekad odem s njima van, tek toliko da zadovoljim svoju potrebu za druženjem. Rezultat je uvijek kontraproduktivan jer se na takvim mjestima osjećam kao da ne pripadam tamo ili igdje drugdje.

Danas sam si zato opet uzeo slobodan dan na poslu. Prijepodne sam imao nastavu talijanskog pa nije imalo smisla dolaziti u pola radnog vremena. Iznenadilo me koliko se još sjećam jezika, čak sam i konjuktive znao pogoditi tu i tamo. Putem do grada neki je postariji čovjek plesao pred bankom na Črnomercu. U ritmu samo njemu poznatom okretao se i mahao rukama, dok su ga ljudi zaobilazili u širokom luku. Neka je žena svoje dijete podigla u ruke prolazeći kraj njega. Danas je izgleda i ples opasan.

Tko zna o čemu su pričali na poslu dok mene nije bilo. Od svih poslova koje sam radio, ovdje su ljudi definitivno najživopisniji. Da osnujem vlastito poduzeće vjerojatno bi većinu njih zaposlio, ako zbog ničeg drugog onda barem da slušam njihove razgovore i diskusije. Nema teme koju nismo obrađivali – seks, droga, putovanja, odgoj djece, Severina... I svi su toliko različiti, npr. kad smo razgovarali o drogama, tu sam ja sa svojim jednim dimom marihuane u životu i Mira koja nema što nije probala. Od šmrkanja heroina (od kojeg se samo dobro ispovraćala) do pušenja Andola. Iako nije imalo nikakvog učinka zdrobila je tabletu Andola, pomiješala s duhanom i onda smotala u cigaretu. Kako joj uopće padnu takve ideje na pamet?

A halucinacije na tripovima, to mi je još fascinantnija stvar. Tramvaji kao velike buhtle ili razgovor s cipelom koja odgovara. Kako je to kad iskrivljene slike u mozgu zamijene stvarnost? A Mira je danas majka, i kad ju slušam kako priča o svojim iskustvima i odgojnim metodama ja se oduševim. Volio bih upoznati njeno dijete kad malo poodraste. U takvim se trenucima zapitam koliko je odgoj važan, koliko ima mame, tate ili brata u meni. Nekad mi se čini da moje misli nisu uopće moje, a da moje odluke donose drugi i da se sve odvija bez ikakvog nadzora, reda ili razloga. Kaos induciran manjkom droga. Negdje sam pročitao rečenicu: ''U ovako normalnom svijetu ludost je jedina sloboda''. A meni se čini da je upravo obrnuto, svijet je daleko od normalnog i moja običnost je ono što me čini manjinom. Čudna je to mješavina, želja za pripadanjem s jedne strane i nepripadanjem s druge. Jer ima neke droge u osjećaju nepripadanja većini, onima u bijegu od svoje vlastite običnosti i prosjeka. Jer svi su tako ludi, nevjerojatni, drukčiji, i super se zabavljaju.

Tko zna, možda bih i ja trebao zaplesati pred bankom.

---
Loneliness
Empty faces
Wish I could leave them all
In someplace else

I think I'm gonna leave them all
In someplace else

MOJA ZAGREBAČKA ZIMA

Pomalo se bližim svom cilju, željenoj svoti za putovanje po Aziji. Zaposlio sam se u poduzeću na rubu grada i svaki dan sam stotinjak kuna bliži. Najbolja stvar od svega je što ne moram dolaziti točno na vrijeme i ne moram ostajati do kraja radnog vremena. Naravno, to se osjeti na mojoj ukupnoj satnici i plaći, ali ponekad mi se baš ne ustaje iz kreveta. Vani je mračno i hladno, a krevet tako topao i mekan... I onda gužvanje u vlaku s uvijek istim scenama: "Maknite se s vrata!", "Ima još mjesta!" i slično. Zatim sendvič u Importanneu, autobus za Veliku Goricu i početak posla u 9:00.

Začudi me koliko dečki u mom skladištu potroše vremena i truda na razgovor o pederima i Srbima. Bar jedno sat vremena dnevno, a znalo se desiti i po nekoliko sati non - stop. Od živopisnih ličnosti tu je i Mirjana sa izjavama: "Moram na WC, al ne da mi se ustajati. Ideš gore? Daj ponesi mi pizdu pa ju iscijedi u školjku".

Onda natrag, na cesti gužva, jutarnji snijeg se rastopio ili pocrnio od smoga. Baš jadno izgleda taj gradski snijeg. Sjećam se, dok smo još živjeli u Tounju, najčešće bi padao po noći. Ujutro bi nas mama probudila i svečano rekla: "Pogledajte kroz prozor", a vani bi sve do obzora bilo pokriveno ogromnim bijelim nanosima. Sjeli bismo za doručak i ostavili mrvice na lim pod prozorom. Uskoro bi došle ptice i stanom bi odjekivao zvuk kljunova kako zveckaju po limu. Tata bi obavezno stavio prst na usta da nas utiša kako ne bismo preplašili ptice, iako smo brat i ja i bez toga bili najtiši što smo mogli, oduševljeni pticama na našem prozoru koje smo valjda smatrali nekakvim čudesima prirode.

Prvih nekoliko zima kad smo se doselili u Zagreb snijega skoro da i nije bilo, a ni ptice me se nisu dojmile. Jednoga dana ostavio sam mrvice na balkonu, ali uopće ih nije doletjelo mnogo. Ni balkonske pločice nisu od lima pa nije bilo glasnog metalnog zvuka, a kad sam poslije otvorio vrata na balkonu je sve bilo od ptičjeg dreka. Stvarno, u početku me se zagrebačke zime nisu previše dojmile. Danas je ipak nešto bolje, svako razdoblje u životu ima svoj šarm. Ipak, ponekad se sjetim života na selu i tog čudnog plavokosog klinca od kojeg nije ostalo baš mnogo. Jesam li to stvarno bio ja?



Moje je srce otok u snijegu
Moje su misli ptice u bijegu
Dok sebe tješim da vremena ima
teče još jedna moja zagrebačka zima...

PATSY CLINE: I sing just like I hurt inside

Prije 43 godine, 05. ožujka 1963., poginula je Patsy Cline. U vrijeme kad je nastradala u zrakoplovnoj nesreći u Dyersburgu, Tennesse bila je je jedna od najvećih zvijezda američke glazbene scene.

Rođena kao Virginia Patterson Hensley u dolini Shenandoah 1932. godine, od malena je nastupala u honky-tonk barovima, crkvama i uličnim pozornicama. God. 1957. prijavila se na 'Arthur Godfrey Talent Shout Show' i otpjevala Walkin' After Midnight, pjesmu koja je postala njezina signature song i koja ju je lansirala u country orbitu. Ipak, nakon toga rezultati su bili slabi. Snimala je pjesmu za pjesmom, ali nije pronalazila put do publike. Kad je njezin ugovor s izdavačkom kućom Decca već bio pri kraju producent Owen Bradley dao joj je pjesmu I fall to pieces koju je prije toga bezuspješno pokušavao prodati mnogim drugim country pjevačima. Pjesma je postala veliki hit i potpuno je promijenila njezin image. Te večeri u studenom 1960. u Bradleyevom studiju u Nashvilleu nova Patsy Cline je rođena. Dotadašnje cowgirl haljine i oštar honky-tonk stil zamijenila je večernjim haljinama i sofisticiranim i dirljivim vokalnim izvedbama koje su postale njen zaštitni znak. Rijetke su pjevačice iskazivale toliko iskrene čežnje i boli u svom glasu kao što je to mogla Patsy. Poznato je da je često plakala dok bi pjevala. Kad su je jednom prilikom upitali o tome, odgovorila je: 'I sing just as I hurt inside'.

Slijedili su hitovi poput Crazy (koju je snimila protiv svoje volje, a koju je napisao tada neafirmirani mladi tekstopisac i glazbenik Willie Nelson), She's got you, So wrong, Sweet dreams, Leavin' on your mind... Ukupno je snimila desetak Pop and Coutnry top 10 hitova, što bi bilo dovoljno tek za fusnotu u enciklopediji moderne glazbe, ali način na koji je izvodila svoje pjesme iz korijena je promijenio country.

God. 1992. pjesma Crazy uvrštena je u Grammy Hall of fame, a isto to se dogodilo s I fall to pieces devet godina kasnije. Posthumna kompilacija Patsy Cline's Greatest Hits do kraja 2005. prodana je u preko 10 milijuna primjeraka.

Poginula je na putu prema Grand Ole Opryju, hramu američke country glazbe u kojem je redovito nastupala dvije od tri subote mjesečno. U avionu koji se srušio za vrijeme oluje poginuli su Patsy, Hawkshaw Hawkins, i Cowboy Copas, ostavljajući za sobom pitanje 'što je sve moglo biti'.

Ono što znamo je da je u razdoblju od nekoliko godina Patsy Cline snimila niz izvanrednih pjesama koje su, iako snimljene za američko country tržište '60 postale bezvremenska remek-djela koja prkose vremenu i kategorizaciji.



A fan's tribute
Homepage
Patsified

KELJ

Kao mali nisam volio kelj, čak štoviše - mrzio sam ga. Mama je s druge strane valjda smatrala da od svog mogućeg povrća baš kelj ima one sastojke koji su meni kao djetetu u razvoju neizostavno potrebni. Zato smo ga imali za ručak jednom mjesečno. Tad bi moje kilavljenje za stolom uz prijetnje znala rješavati pričama "A djeca u Africi gladuju i nemaju šta za jesti". Naravno, to nikada nije uspijevalo – pokušati uvjeriti dijete nezainteresirano za ništa osim igre, škole i prijatelja u gladovanje, u tamo neku Afriku koju nikad nije ni vidjelo, pričati priče o nepoznatom klincu koji nema što jesti... S velikom porcijom kelja na tanjuru tad mi se ni gladovanje nije činilo toliko strašnim.

Danas sam odrastao (možda baš zahvaljujući kelju), on i ja smo još uvijek na 'vi', iako mi više ne predstavlja nikakav problem pojesti ga s vremena na vrijeme. A djeca u svijetu su ostala gladna, iako sam ja kao naivni sedmogodišnjak vjerovao da će neka viša svemirska sila to popraviti ako jednom mjesečno istrpim i pojedem tau glupu porciju kelja. Mislio sam da će svi ti klinci o kojima mi je mama pričala biti nahranjeni nekom čarolijom koju nisam poznavao, ali koja je odraslima očito bila jasna kao dan.

To se, naravno, nije dogodilo. Svake godine od gladi umre 15 milijuna djece koje je svemir izostavio iz moje računice. Svjestan sam da se te stvari ne događaju mojom krivnjom i da ja tu ne mogu učiniti ama baš ništa, ili vrlo malo. Ali sve mi se nekako čini da ću u budućnosti i ja igrati na tu kartu djece u Africi, i da će neki drugi klinci isto tako morati tamaniti kelj. Ali da će i neke druge stvari isto tako ostati nepromijenjene.

KEVIN CARTER

Južnoafrički fotograf Kevin Carter god. 1994. dobio je Pulitzerovu nagradu za ovu fotografiju slikanu za vrijeme gladi u Sudanu. Na fotografiji je izgladnjelo dijete koje pokušava dopuzati do obližnjeg UN-ovog kampa udaljenog oko jedan kilometar. Lešinar u pozadini čeka da dijete umre kako bi ga mogao pojesti. Fotografija je šokirala svijet 1994. godine.

Ubrzo nakon dodjele Pulitzerove nagrade Carter je počinio samoubojstvo. U oproštajnoj poruci koju je ostavio na suvozačkom sjedištu automobila (čijim se ispušnim plinovima ugušio) pisalo je: "I am haunted by the vivid memories of killings & corpses & anger & pain... of starving or wounded children, of trigger-happy madmen, often police, of killer executioners... The pain of life overrides the joy to the point that joy does not exist." Iza sebe je ostavio sedmogodišnju kćer.

Kako to obično biva, veću medijsku pažnju podigli su sam Carter te razna moraliziranja oko fotografije i nagađanja je li pomogao djetetu ili ne, nego situacija koju ova fotografija tako nemilosrdno ocrtava.
---
Hi Time Magazine Hi Pulitzer Prize
Tribal scars in Technicolor
Bang bang club AK 47 hour

Kevin Carter

Hi Time Magazine Hi Pulitzer Prize
Vulture stalked white piped lie forever
Wasted your life in black and white

Kevin Carter

The elephant is so ugly he sleeps his head
Machetes his bed Kevin Carter Kaffir lover forever
Click click click click click
Click himself under

Kevin Carter

PAKAO ISKRENUTE STVARNOSTI (drugi dio)

Paranoidna shizofrenija obično se manifestira kasnije u životu od ostalih tipova shizofrenije. Karakteriziraju je bolesne ideje, halucinacije, manije proganjanja i sl. Bolesne ideje su pogrešna vjerovanja koja nemaju svoju potvrdu u stvarnosti. Tako bolesnik može vjerovati da ga netko prati, sprema zavjeru protiv njega, prisluškuje telefon, ili vjeruje da mu netko može čitati misli, umetati tuđe misli u glavu ili kontrolirati osjećaje, misli i pokrete, da netko upravlja njegovim ponašanjem nevidljivim magnetskim valovima i sl. Bolesnik može vjerovati da je neka druga osoba kao Isus, neki znanstvenik ili glumac ili da ima neke posebne moći i kontakte s drugim svijetom, da mu ljudi s televizije šalju posebne poruke i drugo.

Halucinacije su vrlo česte u bolesnih od shizofrenije. Slušne halucinacije su najčešće. Najčešće glasovi komentiraju njegovo ponašanje, daju savjete, kritiziraju bolesnika, ili mu nešto zapovijedaju. Rjeđe su vidne halucinacije, što znači da vide stvari koje ne postoje; mogu vidjeti Isusa, čudovišta, vraga i sl. Mogu imati tjelesne halucinacije što znači da imaju osjećaje po tijelu koji nisu izazvani pravim podražajem osjetila, tako mogu osjećati da im nož reže trbuh, struja prolazi kroz noge, nevidljiva ruka ih dodiruje što često povezuju s drugim bolesnim idejama kao da netko utječe na njih u namjeri da ih uništi i sl.

Razvoj katatonog tipa shizofrenije često je vrlo nagao i iznenadan. Kod njega prevladava vrlo izražen poremećaj držanja tijela, izrazita motorna uznemirenost ili pak potpuno ukočenje koje se naziva stupor. Vjeruje se da se iza katatonog stupora vjerojatno kriju intenzivne halucinacije i bolesne ideje.

Hebefrena shizofrenija (grč. hebephrenos – duša djeteta) manifestira se nerazumljivim, nepovezanim, nelogičnim govorom uz posve dezorganizirano ponašanje. Bolesnici koji pate od ovog oblika poremećaja često se hihoću, krevelje, mogu provesti sate i sate razgovarajući sami sa sobom. Razgovori često nemaju smisla, kao što se može vidjeti iz ovog razgovora jednog hebefrenog shizofreničara: «Ne. Nikada nisam bio lud, malo nervozan. Pogledaj moje zube, došao sam popraviti moje zube. Sada idemo na tulum. Jučer sam čuo glasove. Rekli su mi 'Trčim do ljekarne i dolazim kući sutra'. Čuo sam glasove J. B. Scotta i došli su iz zraka. Imamo 39 banaka u tržnoj ulici. Imamo puno vlasništva. Čuj, vodi me doma i dat ću ti tri vreće rublja».

Ako niti jedan od simptoma shizofrenije ne prevladava tada govorimo o nediferenciranom tipu shizofrenije.

Uspješno liječenje shizofrenije jedan je od najvećih izazova suvremene psihijatrije. Postoji nekoliko generacija antipsihotika, ali za uspješno izliječenje važno je aktivno sudjelovanje samog bolesnika.

Jednoj meni dragoj osobi dijagnosticirana je shizofrenija prije puno godina. Još uvijek se bori. Ne znam što je bolje, kad ima dobre faze pa razumije što se događa ili kad je u lošoj fazi, pod antipsihiticima, kao zombi. A ja polagano odustajem od nje...

(dijelovi teksta preuzeti su s nekoliko internet stranica i revije za
psihološku medicinu i primijenjenu psihologiju "Pro Mente Croatica")

PAKAO ISKRENUTE STVARNOSTI

Ljudsko tijelo je čudan stroj. Sastavljeno od milijun dijelova, u neprekidnoj upotrebi više od 70 godina, a za njega ne dobijemo nikakvu garanciju od proizvođača niti precizna uputstva o upotrebi. Ponekad se iz čista mira počne kvariti. Na primjer, gušterača odluči prestati proizvoditi inzulin i osoba postane doživotni dijabetičar unatoč zdravoj prehrani i bavljenju sportom. Ili se jednoga dana naš kardiovaskularni sustav 'zbrejka' kao stara 486-ica. Dakako, postoje serviseri u obliku doktora koji nas pokrpaju, elektrošokiraju i ispikaju kako bi mogli nastaviti trošiti svoje organe. Ali što kad se kvar desi 'u glavi'?

Shizofrenija je teška duševna bolest koja zahvaća oko 1% svjetske populacije, a najčešće se javlja između 16. i 30. godine. Dodatnih 3% populacije ima shizotipni poremećaj ličnosti. Može se reći da je to jedan od 'najuobičajenijih' poremećaja čovječanstva. Od shizofrenije su bolovali pisac Jack Kerouac, nobelovac John Nash, naš znanstvenik Ruđer Bošković i mnogi drugi.

Ne zna se točno što uzrokuje shizofreniju. Neka istraživanja upućuju na poremećaj neuronskih veza između moždanih režnjeva i propadanje moždanih stanica. Snimanje glave jednog američkog tinejdžera oboljelog od shizofrenije pokazalo je da je mozak zahvatio val oštećenja tkiva koji je uspoređen sa šumskim požarom. Bolest ponekad toliko opustoši ličnost da se doista čini da je osoba zahvaćena velikim unutrašnjim šumskim požarom iza kojeg ostane samo vanjska ljuštura. Zato se shizofrenija još naziva i rak duše.

Simptomi koji pokazuje shizofreni bolesnik su brojni i osebujni, kao što pokazuje iskaz jednog shizofrenog bolesnika: «Shizofren vidi drvo, osjeća kako je umrla njegova majka, smije se, a pri tomu kaže da je ljut.» Bolesnik može imati nelogične i čudne ideje kojih se uvjeravanjem i predočavanjem činjenica ne može riješiti, već se počinje ponašati u skladu s njima. Tu je i poremećaj doživljavanja samog sebe, osoba gubi osjećaj vlastitosti svojih želja, emocionalnih stanja i postupaka. Čini joj se da joj netko oduzima ili nameće misli. Osobi se čini da se mijenja, da to više nije ona jer sama sebi izgleda nekako čudno. To može ići toliko daleko da bolesnik na kraju počinje sumnjati u vlastito postojanje. Smanjenje poriva za samoodržanjem očituje se u prestanku uzimanja hrane ili uzimanju minimalnih količina. Osoba se ne brine o sebi, izgleda zapušteno, obrambene i zaštitne reakcije su smanjene što može dovesti do stradavanja. Vremenom se razvija sve veća sklonost ka samoubojstvu, s tim da shizofreni bolesnici često sebi oduzimaju život na najbrutalniji način ili se unakaze.

Ovisno o prevladavajućim simptomima razlikujemo različite tipove shizofrenije...

HET GOEDE DOEL (The good cause)

Is there life on Pluto?
Can you dance on the moon?
Is there a place between the stars where I can go?

TOLERANCIJA

"Grozim se riječi tolerancija. Želim da živimo kao nekad, da se izbrišu granice. Ne mogu živjeti u svijetu gdje se ljudi samo podnose."

Riječi su to Nure Bazdulj - Hubijar, autorice djela "Kad je bio juli" koje joj je priskrbilo ovogodišnju nagradu V.B.Z-a i Večernjeg lista za najbolji neobjavljeni roman.

ADRESA: DJETINJSTVO

Prije mjesec dana dobio sam vrlo zanimljiv e – mail. Napisala ga je cura koju nisam čuo ni vidio zadnjih 13 godina. Još uvijek me se sjeća i uspjela je pronaći moj mail i javiti mi se. A ja sam se vratio godinama unatrag u tih nekoliko sekundi koliko mi je trebalo da otvorim i pročitam prve rečenice.

Odakle se uopće znamo? Do 1992. živio sam u jednom selu u Lici gdje je ona provodila svoje praznike u posjetu baki. Tokom godine živjela je u Rijeci, ali zimske i ljetne praznike provodila je na selu. Tada bi vozili bicikle, igrali skrivača s drugom djecom i sve ostale stvari koje čine sva bezbrižna djeca na ovome svijetu. Onda je došao rat i njena baka se odselila u Rijeku, a mi smo vrlo brzo otišli u Zagreb. Tu su se naše veze prekinule.

Ponekad smo se vraćali u posjet, većinom prijateljima mojih roditelja. To su bila uobičajena druženja uz kavu i priče o starim vremenima koja se uvijek čine boljima nego što su ustvari bila. A meni su ti rijetki odlasci na selo bili putovanja u prošlost. Većina ljudi odraste u mjestu u kojem se rodi i provede djetinjstvo i tako doživi sve polagane promjene koje se na očigled ne primjećuju. Ljudi dolaze, ljudi odlaze. Neki se posvađaju i raziđu, neki se pomire. Djeca odrastu, a stari umiru. Kod mene nije bio taj slučaj, moje selo ostalo je imuno na običnost svakodnevice, ono je uvijek ostalo onakvo kakvo je bilo kad smo 1992. natovarili namještaj na stari «FAP» i došli u Zagreb. Većinu mojih prijatelja iz djetinjstva više nikada nisam vidio i oni su za mene zauvijek ostali djeca, jer samo ih kao takve pamtim. I zato je svako vraćanje uvijek bilo neko gorko – slatko iskustvo, putovanje koje je prkosilo zakonima fizike i tokovima vremena. U jednom danu ja bih se pomladio za 13 godina i opet ostario.

Onda mi se javila ona i jako me razveselila, ali istovremeno i ražalostila. Jer Monika, osnovnoškolka s kojom sam radio igračke od plastelina i brao dren, s kojom sam dijelio svoje Bazooke i Zagi čokoladice više nije dijete. Ona je žena. Odrasla žena koja muče problemi koji muče većinu odraslih ljudi na ovome svijetu. Piše mi kako je sretna s dečkom s kojim živi već dugo godina, piše o svom poslu s kojim nije zadovoljna, piše o svakodnevici odrasle osobe. I poslala mi je fotografije druge djece iz sela, djece koja sad imaju bradu, djece na kojima se vide prvi znaci ćelavosti. Tu je i neizbježno pitanje o nekoj kavi u skoroj budućnosti.

Na kavu ćemo naravno ići, ali nekih stvari bi mi se doista bilo žao prisjetiti. Monika je postala most koji povezuje prošlost i sadašnjost, s tim da je prošlost vidljiva samo kroz prizmu desetogodišnjeg dječaka. A ta prizma bi se vrlo lako mogla razbiti u dodiru sa stvarnošću. Jer ona i svi drugi čije mi je fotografije poslala moraju ostati djeca i ostati će djeca, makar samo u mojoj mašti. Jer s njima i samo s njima bar će i jedan dio mene ostati dijete.

GRANA JORGOVANA

Kad počne stizavati mračak za mračkom i bude ih puna soba i dvor i podvornica – sve do ribnjaka na kraju šume, dolazi mi obično ona i otvori prozor!...
Otvori prozor i ode bez riječi nekuda...
Ja je nikad nisam vidio! Ali sam je osjećao i uvijek je osjećam kao nešto daleko, daleko, moje, što se ne da zaboraviti.
Nekad je imala garava, brončana lica i oči kao zimzelen! Poslije, samo ruke tanane i vitke ko bokovi u travka!
A danas? Danas je ona san? San grane jorgovana, kad se prosiplju i škrope tajanstveni mračci sa horizonta. I ništa više!
Pa ipak!...
Zar me to ona zove?
Ja ne znam!
Kad izađem na prozor, ja je ne vidim. Čujem: kako plaču zeleni valovi stare Pločnice, što teku kroz vlaće trava; osjećam miris jetrenke, šumskih gljiva i jaja. Zagledam se dugo, dugo tamo nekuda, tako dugo, dok se ne ražalostim i budem beskrajno nujan i samotan.
Ljudi koji me ne poznadu, kažu da je to nostalgija.
Ja ne znam šta je, ali znam sigurno da nostalgija nije! Zato, kad zatvorim prozor i užežem modrikastu petrolejku, ne ubilježim u bilježnicu ispod svog uzglavlja ništa osim: da je, i opet, prošao jedan dan!

(Đuro Sudeta, 'Mor')