VLADO VLAISAVLJEVIĆ

Malo je pjesnika u novijoj hrvatskoj književnosti u kojih je ono što se zove biografija samo drugo ime za sve ono što je proizlazilo iz pjesničke vokacije. Postoje pjesnici koji su u građanskom životu bili uredni činovnici, bankarski stručnjaci, političari, borci za novo ili privrženici starog, takvi pjesnici gdje je poezija bila jedno a praktična strana života drugo, pa se pričinjalo kao da postoje dvije ličnosti ili dva angažmana, dva usuda i dva kolosijeka za dvije različite usmjerenosti. U Vlaisavljevića sve je bilo u službi poezije, sve se moglo pravdati prirodom 'pjesničkog posla' i mnoga je nelogičnost postajala tako 'često estetički logična'.

Rođen je u Jastrebarskom 1900. Za života boem, bez stalnog zaposlenja, osiguranih mjesečnih prihoda, uhodana posla i fakultetske diplome. U vječnoj potrazi za poslom, namještenjem koje ne nalazi, razapet između Zagreba u kojem gladuje i Jastrebarskog u kojem se ne snalazi, nepraktičan da pokuca na prava vrata a dovoljno svoj i neprilagodljiv da se u datim okolnostima pokuša 'snaći'.

Umro je 1943 u Jastrebarskom. «Doveo ga je jedne proljetne večeri policajac. Pio je prije toga više dana i pijan došao u Jastrebarsko kao da je znao da će umrijeti; pijan je pao s vlaka i sav se izubijao. Bio je u strašnom stanju, hlače su mu bile otraga poderane i kroz rupu se vidjelo golo tijelo; bio ih je u pasu, umjesto remenom, povezao kravatom. Na ruci je imao ranu koju je zadobio kad je pijan pao i ta ga je rana odvela u smrt. Dobio je otrovanje i nije htio otići na vrijeme liječniku, pa je umro».
(Saša Vereš)

MAČKA

Dvorište zaudara kosturnicom smrti.
Cvili točak rasklimane tačke.
Rulja se djece oko nje vrti:
Pogreb je od batina uginule mačke.

Jedno joj oko zeleno škilji
Ko svjetiljka zabitne ulice.
Muha u njega netremice pilji
Čekajuć gozbu na vršku gubice.

Stanarke po prozorima, raščupane sove,
Bluzom ko krilima skrivaju grudi.
S tavana bolesnik promuklo zove.
Ulica se pogrebu čudi.

Kraj hrpe smeća povorka stade.
Mrtvu mačku baciše u jamu.
Najmlađe je dijete govorilo u tamu:
Možda bi još noćas imala mlade.


VRIJEME

Suton, stari zvonar,
Tiho zvoni na večernju.

Na licima ljudi brige sutrašnjeg dana,
Samo su podrumi legla gole radosti
Od koje vrišti harmonika bludnica pjana,
To se subota, mrka krčmarica, sjeća svoje mladosti.

Ulazim i ja i zovem čašu. Mrak mi u nju crne kapi toči
I dok gledam njegove podle oči,
Vrijeme, bešćutni grobar, prst mi u srce moči.