Kad počne stizavati mračak za mračkom i bude ih puna soba i dvor i podvornica – sve do ribnjaka na kraju šume, dolazi mi obično ona i otvori prozor!...
Otvori prozor i ode bez riječi nekuda...
Ja je nikad nisam vidio! Ali sam je osjećao i uvijek je osjećam kao nešto daleko, daleko, moje, što se ne da zaboraviti.
Nekad je imala garava, brončana lica i oči kao zimzelen! Poslije, samo ruke tanane i vitke ko bokovi u travka!
A danas? Danas je ona san? San grane jorgovana, kad se prosiplju i škrope tajanstveni mračci sa horizonta. I ništa više!
Pa ipak!...
Zar me to ona zove?
Ja ne znam!
Kad izađem na prozor, ja je ne vidim. Čujem: kako plaču zeleni valovi stare Pločnice, što teku kroz vlaće trava; osjećam miris jetrenke, šumskih gljiva i jaja. Zagledam se dugo, dugo tamo nekuda, tako dugo, dok se ne ražalostim i budem beskrajno nujan i samotan.
Ljudi koji me ne poznadu, kažu da je to nostalgija.
Ja ne znam šta je, ali znam sigurno da nostalgija nije! Zato, kad zatvorim prozor i užežem modrikastu petrolejku, ne ubilježim u bilježnicu ispod svog uzglavlja ništa osim: da je, i opet, prošao jedan dan!
(Đuro Sudeta, 'Mor')
Nema komentara:
Objavi komentar