ZBLOGOM

NEMIRI

Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.

(Meša Selimović, "Derviš i smrt")

BEZ TREĆEGA

"Ljubomor nije posljedica jednog fakta nego jedne dispozicije. Za ljubomor između dvoje ljudi ne treba da postoji onaj treći, nego mogućnost, a ta postoji uvijek u očima onoga, koji strepi za nekoga, koga voli, dakle mogućnosti, da bi mogao stupiti u akciju bilo tko, tko bi mogao biti onaj treći. Ljubomor je, dragi, kao i ljubav. Ne treba tu trećega. Dvoje je dosta."

NUSPOJAVE

Oduvijek sam volio zaokružene kompozicije, priče koje bi se vratile gdje su i započele. U takvim slučajevima sve je bilo rečeno i nisu ostali nikakvi repovi - knjiga se mogla mirno zatvoriti.

Možda me baš zbog toga uhvatio neobičan osjećaj euforije dok sam sjedio u čekaonici doma zdravlja Črnomerec. Tu je sve počelo, prvi problemi i prva bakterijska zaraza. Od tada je prošlo pune četiri godine tableta, injekcija, bolnih briseva, neugodnih sondiranja i bezbrojnih čekaonica. Prvo kod doktora opće prakse gdje se uvijek netko žuri i ugura preko reda. Zatim Hrvatski zavod za javno zdravstvo, otužna zgrada na vrhu brijega koja odiše jučerašnjicom, pa Zarazna bolnica sa lošim razglasom i uplakanom djecom u čekaonici. Nezainteresirani doktori u državnom bolnicama koji ne pogledaju čovjeka dok nespretno lupaju po pisaćoj mašini i velikodušno dijele sad ove, sad one antibiotike. Uljuđeni doktori u privatnim ordinacijama sa svojim Dolce & Gabanna satovima i čekaonicama ukrašenim gipsanim anđelima gdje se ostavljaju računi s troznamenkastim i četveroznamenkastim ciframa.

A ja sam i dalje na početku. Zaraza se širi, jer osim tijela bakterije mi sve više okupiraju i misli. Četiri godine, 1460 dana u kojima me ponekad ništa nije boljelo, ponekad jedan dio tijela, ponekad drugi, a ponekad nisam znao da li me ne boli ništa ili me boli baš sve. I silne tablete, zelene, smeđe, bijele i žute, od ovih boli glava, od ovih me hvata vrtoglavica, od onih boli želudac. Svaka ima svoj miris, industrijski oštar miris koji osjećam u kosi, ispod noktiju i na koži. Miris koji me dočeka uvečer na plahtama i s kojim se budim ujutro na jastuku.

I tako nakon četiri godine ja sam opet sjedio na istom ili drugačijem mjestu, još jednoj čekaonici ili ordinaciji gdje je doktor postavljao pitanja na koja sam već bezbroj puta odgovorio. Boli li vas ovo? A je l' osjećate ovo? A događa li vam se ono? Više nisam znao što da mu odgovorim. Od mnogih pitanja na koja više nemam odgovor shvatio sam jednu stvar.

Zaboravio sam kako je to biti zdrav.

PASJI ŽIVOT

Istraživanja pokazuju da se životinje koje se prerano odvoje od svojih prirodnih obitelji i dođu među ljude i same počnu poistovjećivati s ljudima umjesto s pripadnicima svoje vrste. Tako u jednom prihvatilištu za kondore u Južnoj Americi ptiće koji su ispali iz gnijezda drže iza paravana. Za vrijeme hranjenja volonteri navuku na ruke krpene lutke nalik na kondore i onda ptice hrane improviziranim kljunovima, sve iza paravana da si ptice ne bi nedajbože umislile da su i one ljudi.

Balki je bio takav. Iako je na svijet došao u kartonskoj kutiji u štali, a prve nesigurne korake napravio među kokama, puricama i pokojom glavicom kelja, kutiju je ubrzo zamijenio novom obitelji, onom ljudskom. Star tek nekoliko tjedana i malen kao olovčica, klizao se po parketu i uvlačio ljudima u nogavice sav drhteći, prestrašen ovako naglom promjenom. No, rođake sa sela ubrzo je zaboravio i vrlo dobro se snašao među svojom novom vrstom čije je karakteristike tako uspješno poprimio. Nije bio pretjerano drag i mazan, osim kad je nešto trebao. Uvijek je moralo biti po njegovom, a posjedovao je i istančan smisao za durenje ako bi se netko neslano našalio na njegov račun. Znao je zaspati u sudoperu, obožavao je vodu, gotovo toliko koliko je obožavao maslinovo ulje. Nakon što bi ga polizao, neko vrijeme proveo bi trljajući lice u ostatke ulja na tanjuriću, baš kao da je netom pročitao novinske članke koji kuju u nebesa kozmetička svojstva maslinovog ulja u sprječavanju prvih bora.

A jučer je došao kući, do kraja ogoljene i prizemljene vlastite ljudskosti, kao žrtva nečijeg hira i zabave. Oguljen i opečen, slomljene noge, repa i vilice, dopuzao je bez glasa do svoje dekice i legao, nijemo zureći u svoju gazdaricu. Kao da nije razumio što mu se dogodilo, bolno razočaran u ljude jer ga nisu naučili govoriti pa da može povikati "Pomozite mi!".

Kažu da čovjeku pred smrt čitav život preleti pred očima, ali sumnjam da se Balkiju to dogodilo, da se u tom trenutku sjetio Zagorja i svoje kutije. Svoje ljudske karakteristike tad je već bio izgubio. Posljednje trenutke na veterinarskom stolu proveo je kao ono što je od početka i bio - jedan običan crni mačak, mačak kojemu je netko zaboravio reći kakvi su ljudi u stvari vrsta.