22 siječnja, 2007

THE GAME THAT WAS NEVER PLAYED

Članak je nedavno objavljen u časopisu "European Geographer". Broj je bio posvećen nogometu i geografiji, s posebnim naglaskom na svjetsko nogometno prvenstvo u Njemačkoj 2006. Autor yours truly.

Image Hosted by ImageShack.us

It was a sunny afternoon during the World Cup in Germany: the match between Argentina and Serbia and Montenegro was about to start. The players were standing on the field and soon the anthem Hej Slaveni spread across the stadium. To an uninformed observer nothing was unusual with this picture, but to some folks in the Balkans it was the non-sentimental last good bye to what ever was left of Yugoslavia.

Two decades before this Yugoslavian team was on the make. Having won the U-21 World Cup in 1987, it seemed that the future for the country’s football prodigy was going to be shiny. The team made of young stars such as Robert Prosinecki, Zvonimir Boban, Davor Suker and Predrag Mijatovic scored on average 2.44 goals per match, upsetting Brazil on their way to the finale against West Germany. Hej Slaveni sounded proudly at the award ceremony when Yugoslavian players lifted the trophy. They were indeed the future of the game. But events that followed transformed the situation into a ‘what might have been’ story when Yugoslavia violently started crumbling into pieces. And nowhere else but on a football stadium.

The famous never-played match between Red Star Belgrade and Dinamo Zagreb on May 13th 1990 amongst Croatian football fans is widely considered to be the date of the conflict kick off. After a violent rampage across Zagreb, Croatian supporters of Dinamo (called Bad Blue Boys) and Serbian supporters of Red Star (Delije) entered the Maksimir stadium. A few minutes later Delije, headed by their leader Željko Ražnatović Arkan, started tearing plastic seats and throwing them at the Dinamo supporters, alongside with bottles and stones. When they tore down the fence which was separating them from Dinamo supporters, the conflict spread to field with Serb-dominated police helping Delije in beating Dinamo supporters. The captain of Dinamo Zvonimir Boban came to help the Bad Blue Boys and attacked one of the police officers with a kung fu kick which made him an icon of the independence movement. The battle lasted for 70 minutes, police came back with reinforcements, many people were wounded, many arrested and the stadium burned. Zvonimir Boban was suspended from the national team for six months and missed the 1990 World Championship where Yugoslavia lost in the quarterfinals to – Argentina.

The battle from the Maksimir stadium soon continued in trenches, and the borders drawn on the maps divided the Yugoslav football team into six successors leaving many unanswered questions. What would become of the 1987 World champions, could they indeed fulfill their potentials or would the ethnicity and political situation within Yugoslavia influence the sport? All we know is that except for the 1998 World Cup third place won by Croatia, so far none of the ex-Yugoslav teams left a mark in football history. Serbia and Montenegro continued to (ab)use the name Yugoslavia for a few years alongside with the national anthem and football teams of both Zagreb and Belgrade were used in sharpening the nationalistic sentiments. Dinamo soon changed the name to more “appropriate” Croatia Zagreb under the strong patronage of Croatian president Franjo Tudjman and Red Star supporters become one of the strongest and most powerful pillars of Slobodan Milosevic regime.

Montenegro opted for the independence several weeks before the World Cup start, and the game against Argentina was the last to be played for an already nonexistent country. Hej Slaveni were sent to history with a final score of 0 – 6. And after all what was said and done during the nineties in the name of football, nationalism and land, it seems that nothing was more appropriate and more deserved than such a shameful and a pathetic good-bye.

MARIE JONES

"It hurts when people come up and ask me, How does it feel to be the last one? That's a hard question to answer."

Poglavica Marie Jones iz plemena Eyak na Aljasci posljednji je živući govornik 3000 godina starog Eyak jezika. Rođena je 1918.

"DOMOVINA JE KAO ČAŠA MLIJEKA"

S mojom generacijom jedan je običaj otišao u povijest. Na Dan republike 1989. tisuće su djece diljem Jugoslavije polagale svečanu zakletvu državi i Titu po posljednji put. Pripreme za događaj obavezno su počinjale nekoliko mjeseci ranije, kada bi se na SPRZ-u (satu pionirske razredne zajednice) izrađivali ukrasi, učile i vježbale recitacije i stupanje u koloni. Sam dan bio je jedan od važnijih u čitavom selu. Priredba se održavala u za tu prigodu svečano ukrašenoj školskoj dvorani, a nas je u prvom razredu bilo 'čak' 17 budućih pionira.
Image Hosted by ImageShack.us

Sve je započelo intoniranjem Hej Slaveni u izvedbi sedmašica i osmašica na neizostavnim melodikama. Onda je zasviralo Pioniri maleni, mi smo vojska prava, svakog dana rastemo k'o zelena trava... i kolona je ušla u dvoranu, sa mnom na čelu. Nosili smo bijele košulje i plave hlače ili haljinice i svatko je održao kratak recital. Došao je pukovnik JNA pred kojim smo polagali zakletvu. Dobili smo plavu titovku s petokrakom, crvenu maramu, slikovnicu, pionirsku knjižicu i crveni karanfil. Poslije je slijedila zakuska s hrpom kolača, torti i coca-cole. Bila je to nezaboravno iskustvo za svako dijete i definitivno najponosniji dan u mom dotadašnjem životu. Godinu dana kasnije došle su promjene i nitko nije bio zainteresiran za naglo omražene komunističke običaje i dječje zakletve o samoupravljanju i bratstvu i jedinstvu.
Image Hosted by ImageShack.us

TV NOSTALGIJA: Na tajnom zadatku



Ova serija mi je jedno od najdražih sjećanja iz djetinjstva. Zbog Jona-Erika Hexuma kao šestogodišnji klinac sanjao sam o karijeri kaskadera i tajnog agenta.

Danas sam profesor, što je skoro pa isto.

VLADO VLAISAVLJEVIĆ

Malo je pjesnika u novijoj hrvatskoj književnosti u kojih je ono što se zove biografija samo drugo ime za sve ono što je proizlazilo iz pjesničke vokacije. Postoje pjesnici koji su u građanskom životu bili uredni činovnici, bankarski stručnjaci, političari, borci za novo ili privrženici starog, takvi pjesnici gdje je poezija bila jedno a praktična strana života drugo, pa se pričinjalo kao da postoje dvije ličnosti ili dva angažmana, dva usuda i dva kolosijeka za dvije različite usmjerenosti. U Vlaisavljevića sve je bilo u službi poezije, sve se moglo pravdati prirodom 'pjesničkog posla' i mnoga je nelogičnost postajala tako 'često estetički logična'.

Rođen je u Jastrebarskom 1900. Za života boem, bez stalnog zaposlenja, osiguranih mjesečnih prihoda, uhodana posla i fakultetske diplome. U vječnoj potrazi za poslom, namještenjem koje ne nalazi, razapet između Zagreba u kojem gladuje i Jastrebarskog u kojem se ne snalazi, nepraktičan da pokuca na prava vrata a dovoljno svoj i neprilagodljiv da se u datim okolnostima pokuša 'snaći'.

Umro je 1943 u Jastrebarskom. «Doveo ga je jedne proljetne večeri policajac. Pio je prije toga više dana i pijan došao u Jastrebarsko kao da je znao da će umrijeti; pijan je pao s vlaka i sav se izubijao. Bio je u strašnom stanju, hlače su mu bile otraga poderane i kroz rupu se vidjelo golo tijelo; bio ih je u pasu, umjesto remenom, povezao kravatom. Na ruci je imao ranu koju je zadobio kad je pijan pao i ta ga je rana odvela u smrt. Dobio je otrovanje i nije htio otići na vrijeme liječniku, pa je umro».
(Saša Vereš)


MAČKA

Dvorište zaudara kosturnicom smrti.
Cvili točak rasklimane tačke.
Rulja se djece oko nje vrti:
Pogreb je od batina uginule mačke.

Jedno joj oko zeleno škilji
Ko svjetiljka zabitne ulice.
Muha u njega netremice pilji
Čekajuć gozbu na vršku gubice.

Stanarke po prozorima, raščupane sove,
Bluzom ko krilima skrivaju grudi.
S tavana bolesnik promuklo zove.
Ulica se pogrebu čudi.

Kraj hrpe smeća povorka stade.
Mrtvu mačku baciše u jamu.
Najmlađe je dijete govorilo u tamu:
Možda bi još noćas imala mlade.


VRIJEME

Suton, stari zvonar,
Tiho zvoni na večernju.

Na licima ljudi brige sutrašnjeg dana,
Samo su podrumi legla gole radosti
Od koje vrišti harmonika bludnica pjana,
To se subota, mrka krčmarica, sjeća svoje mladosti.

Ulazim i ja i zovem čašu. Mrak mi u nju crne kapi toči
I dok gledam njegove podle oči,
Vrijeme, bešćutni grobar, prst mi u srce moči.

CONGO

"What times are these, when to speak of trees is almost a crime,
because it passes in silence over such infamy!" (Bertolt Brecht)

With only a short observation of the world media such as CNN and BBC, together with national (in my case Croatian) and internet news, it’s easily noticeable that
Africa virtually disappeared from our notion of the world. The scarce media coverage of an entire continent at the beginning of the 21st century definitely cannot be attributed to underdeveloped tools of informing. Why is so that a doubtedly isolated conflicts such as those in Iraq of Afghanistan draw much more attention, compared to the problems in Africa? Can news about Angelina Jolie’s new baby or whales on the shores of Australia overshadow a 10-year long war with nine involved nations and millions of casualties?

With the ongoing globalization, the mass media have gained more power than ever before. They create vox populi, a critical mass that can be a source of changes. Only after the attack on Dubrovnik, the war in Croatia which had already claimed 10 000 lives got enough place in the foreign media. Soon Croatia received international support, both verbal and military. US president Clinton claimed that the report of two children murdered in Central Bosnia in 1995 which he saw on CNN was one of the key reasons for the large NATO military action in Bosnia in 1995. Not four years of ongoing massacres and 200 000 casualties, but a tragic story of two children which circled around the world via TV, newspaper and the internet.

And what about
Africa?

With the risk of sounding like Bob Geldof whose involvement in African affairs could easily be attributed to personal promotion, the ongoing situation in
Central Africa deserves much more place in the media, with my (maybe naïve) hope that an awareness of the problem is a step closer to solving it. Because not Iraq, Afghanistan, Kosovo or Palestine, but the Great Lakes region in Africa is the most troublesome area of the world.

The source of the Congolese wars (started in late 1996) can be traced back to infamous Belgian colonial rule of the first half of the 20th century. Still, the conflict started as a “spill over” of the ’94 Rwanda genocide when Rwandan forces entered DR Congo in attempt to eradicate paramilitary Hutu forces that committed massacres in Rwanda and soon afterwards fled to Congo. Rwanda was backed up with Uganda, while Namibia, Chad, Zimbabwe and Angola entered Congo allegedly to help the DRC government forces. Many of the involved parties in fact had their eye on vast natural resources of the DRC, including gold, diamonds, casserite, coltan and timber. Plundering of resources which have later been sold in Belgium, Switzerland and USA certainly remained a major reason for the long occupation of the Congolese territory that ensued, thereby prolonging the war, especially in the cases of Rwanda and Uganda. Some peace accords have been signed in 2002, but sporadical fighting continued. Numerous cases of genocide have been reported, including reports of cannibalism and outbreaks of bubonic plague which already killed hundreds of people in the region. Millions of people have been displaced, 5 million died as the cause of the conflict, including 600 000 children under 4 years of age.

Other than deploying around 8000 UN soldiers in a country with the surface of 2.5 million sq km, the international intervention was and is more or less nonexistent. The question asked by Lieutenant-General Roméo Dallaire, the Canadian responsible for UN forces in
Rwanda 1994 remains unanswered :

Why would there be more of a reaction by the international community to curtail or to stop the organized killing of 320 endangered mountain gorillas that than there would be in attempting to protect thousands of human beings being slaughtered in the same country?

Mass blindness and amnesia are becoming a pandemic in the world. But with so many ways of informing ourselves through a plethora of media tools, the excuse “We didn’t know” couldn’t be more obsolete than today.

FEMME FATALE



Ja ne volim supermene, mačo tipove
I ne volim manijake, ego tripove
Ništa mi ne znače face, moćni frajeri
Ali ne dam da me gnjave autsajderi

Ne izlazim sa dječacima i ne volim speed
I kad s njima ja sam sama, između je zid
Ne znam tko sam, koga želim, totalno sam bed
Neki misle da foliram, neki da sam led

Da bar nisam tako zlatna, tako nevina
I da nemam tih sedamnaest glupih godina

Da je meni biti žena, biti voljena
Da je meni jedan dodir iznad koljena
Da je meni drugo lice i da mi je bal...
I da nisam štreberica nego femme fatale


(Crepes Suzette)


ĐURO SUDETA

Đuro Sudeta hrvatski je pjesnik. Rođen je 1903. u Staroj Ploščici, a već u ranoj mladosti obolijeva od tuberkuloze. Iz spoznaje o bolesti i nestajanju vlastitog tijela nastao je njegov lirski dnevnik pun osobnih lomova, grčevito osjetljiv i sav utemeljen na čulnom iskustvu. Nije imao posebnih uzora, nije bio predstavnikom nijedne pjesničke škole, niti je slijedio neki od književnih pravaca.

Sudetu su čitali za vrijeme njegovog kratkog života, Sudetu su čitali i nakon njegove smrti, ali Sudetina književna "fortuna" nikako nije uspjela dobiti u širim književnim krugovima ono mjesto koje sigurno zaslužuje. Za života objavljene su zbirke pjesama "Osamljenim stazama" i "Kućice u dolu". Najpoznatije djelo mu je fantastični roman "Mor" uvršten u antologiju hrvatske književnosti. Umro je 1927. u Koprivnici u 24. godini života.
(Božidar Petrač)


RUKE

Umorne ruke moje,
kako ste suhe i žute -
umorne!

Stavljam vas tiho kraj sebe
na tople jastuke svoje,
da se odmorite.
A tko će vas da odmori?
Vi ste umorne vječno.

Ko vodeno cvijeće hlapite,
kad ga iz vode iščupaju
mlada
uz tihu obalu riječnu.
Zalud vas jastuci mole,
zalud vas tako vole,
vaša je ljubav mrtva,
nju su pokopali davno.

Pa ipak, uboge moje,
nikog do vas nemam -
do boli!
Topim vas dahom svojim,
na mlado vas sunce nosim,
al' vi ste jednake uvijek -
sve ste tužnije, tanje,
malene, male moje!

I jesen kad već dođe,
i proljeće kada požuti
rano,
ja sveđ vas ludo molim
i suzama vas pitam:
za kim ste žalosne tako,
za kim venete tako
uboge ruke moje?

Ali vi ne ćete reći! ...
Šutite, uvijek šutite
nujne;
pa onda i ja zašutim
i stisnem se bliže k vama,
a za kućom netko prođe
i lišće padati stane -
i svuda, svuda je tama...
---


MRTVO SUNCE

Prerano gasiš se, sunce,
bijela radosti moja,
drumovi puni su ptica
i trave crvenih boja.
U šume, u visine
snove sam poslao svoje,
jošte ni minuli nisu
niz tihe dvorove moje.

A ti se već gasiš, toneš
i crne koprene bacaš.
Kud ti se tako žuri,
kud tako žurno koracaš?
---

Još Sudetine poezije

21 siječnja, 2007

PATSY CLINE: I sing just like I hurt inside

Prije 43 godine, 05. ožujka 1963., poginula je Patsy Cline. U vrijeme kad je nastradala u zrakoplovnoj nesreći u Dyersburgu, Tennesse bila je je jedna od najvećih zvijezda američke glazbene scene.

Rođena kao Virginia Patterson Hensley u dolini Shenandoah 1932. godine, od malena je nastupala u honky-tonk barovima, crkvama i uličnim pozornicama. God. 1957. prijavila se na 'Arthur Godfrey Talent Shout Show' i otpjevala Walkin' After Midnight, pjesmu koja je postala njezina signature song i koja ju je lansirala u country orbitu. Ipak, nakon toga rezultati su bili slabi. Snimala je pjesmu za pjesmom, ali nije pronalazila put do publike. Kad je njezin ugovor s izdavačkom kućom Decca već bio pri kraju producent Owen Bradley dao joj je pjesmu I fall to pieces koju je prije toga bezuspješno pokušavao prodati mnogim drugim country pjevačima. Pjesma je postala veliki hit i potpuno je promijenila njezin image. Te večeri u studenom 1960. u Bradleyevom studiju u Nashvilleu nova Patsy Cline je rođena. Dotadašnje cowgirl haljine i oštar honky-tonk stil zamijenila je večernjim haljinama i sofisticiranim i dirljivim vokalnim izvedbama koje su postale njen zaštitni znak. Rijetke su pjevačice iskazivale toliko iskrene čežnje i boli u svom glasu kao što je to mogla Patsy. Poznato je da je često plakala dok bi pjevala. Kad su je jednom prilikom upitali o tome, odgovorila je: 'I sing just as I hurt inside'.

Slijedili su hitovi poput Crazy (koju je snimila protiv svoje volje, a koju je napisao tada neafirmirani mladi tekstopisac i glazbenik Willie Nelson), She's got you, So wrong, Sweet dreams, Leavin' on your mind... Ukupno je snimila desetak Pop and Coutnry top 10 hitova, što bi bilo dovoljno tek za fusnotu u enciklopediji moderne glazbe, ali način na koji je izvodila svoje pjesme iz korijena je promijenio country.

God. 1992. pjesma Crazy uvrštena je u Grammy Hall of fame, a isto to se dogodilo s I fall to pieces devet godina kasnije. Posthumna kompilacija Patsy Cline's Greatest Hits do kraja 2005. prodana je u preko 10 milijuna primjeraka.

Poginula je na putu prema Grand Ole Opryju, hramu američke country glazbe u kojem je redovito nastupala dvije od tri subote mjesečno. U avionu koji se srušio za vrijeme oluje poginuli su Patsy, Hawkshaw Hawkins, i Cowboy Copas, ostavljajući za sobom pitanje 'što je sve moglo biti'.

Ono što znamo je da je u razdoblju od nekoliko godina Patsy Cline snimila niz izvanrednih pjesama koje su, iako snimljene za američko country tržište '60 postale bezvremenska remek-djela koja prkose vremenu i kategorizaciji.



A fan's tribute
Homepage
Patsified

KEVIN CARTER

Južnoafrički fotograf Kevin Carter god. 1994. dobio je Pulitzerovu nagradu za ovu fotografiju slikanu za vrijeme gladi u Sudanu. Na fotografiji je izgladnjelo dijete koje pokušava dopuzati do obližnjeg UN-ovog kampa udaljenog oko jedan kilometar. Lešinar u pozadini čeka da dijete umre kako bi ga mogao pojesti. Fotografija je šokirala svijet 1994. godine.

Ubrzo nakon dodjele Pulitzerove nagrade Carter je počinio samoubojstvo. U oproštajnoj poruci koju je ostavio na suvozačkom sjedištu automobila (čijim se ispušnim plinovima ugušio) pisalo je: "I am haunted by the vivid memories of killings & corpses & anger & pain... of starving or wounded children, of trigger-happy madmen, often police, of killer executioners... The pain of life overrides the joy to the point that joy does not exist." Iza sebe je ostavio sedmogodišnju kćer.

Kako to obično biva, veću medijsku pažnju podigli su sam Carter te razna moraliziranja oko fotografije i nagađanja je li pomogao djetetu ili ne, nego situacija koju ova fotografija tako nemilosrdno ocrtava.
---
Hi Time Magazine Hi Pulitzer Prize
Tribal scars in Technicolor
Bang bang club AK 47 hour

Kevin Carter

Hi Time Magazine Hi Pulitzer Prize
Vulture stalked white piped lie forever
Wasted your life in black and white

Kevin Carter

The elephant is so ugly he sleeps his head
Machetes his bed Kevin Carter Kaffir lover forever
Click click click click click
Click himself under


PAKAO ISKRENUTE STVARNOSTI (drugi dio)

Paranoidna shizofrenija obično se manifestira kasnije u životu od ostalih tipova shizofrenije. Karakteriziraju je bolesne ideje, halucinacije, manije proganjanja i sl. Bolesne ideje su pogrešna vjerovanja koja nemaju svoju potvrdu u stvarnosti. Tako bolesnik može vjerovati da ga netko prati, sprema zavjeru protiv njega, prisluškuje telefon, ili vjeruje da mu netko može čitati misli, umetati tuđe misli u glavu ili kontrolirati osjećaje, misli i pokrete, da netko upravlja njegovim ponašanjem nevidljivim magnetskim valovima i sl. Bolesnik može vjerovati da je neka druga osoba kao Isus, neki znanstvenik ili glumac ili da ima neke posebne moći i kontakte s drugim svijetom, da mu ljudi s televizije šalju posebne poruke i drugo.

Halucinacije su vrlo česte u bolesnih od shizofrenije. Slušne halucinacije su najčešće. Najčešće glasovi komentiraju njegovo ponašanje, daju savjete, kritiziraju bolesnika, ili mu nešto zapovijedaju. Rjeđe su vidne halucinacije, što znači da vide stvari koje ne postoje; mogu vidjeti Isusa, čudovišta, vraga i sl. Mogu imati tjelesne halucinacije što znači da imaju osjećaje po tijelu koji nisu izazvani pravim podražajem osjetila, tako mogu osjećati da im nož reže trbuh, struja prolazi kroz noge, nevidljiva ruka ih dodiruje što često povezuju s drugim bolesnim idejama kao da netko utječe na njih u namjeri da ih uništi i sl.

Razvoj katatonog tipa shizofrenije često je vrlo nagao i iznenadan. Kod njega prevladava vrlo izražen poremećaj držanja tijela, izrazita motorna uznemirenost ili pak potpuno ukočenje koje se naziva stupor. Vjeruje se da se iza katatonog stupora vjerojatno kriju intenzivne halucinacije i bolesne ideje.

Hebefrena shizofrenija (grč. hebephrenos – duša djeteta) manifestira se nerazumljivim, nepovezanim, nelogičnim govorom uz posve dezorganizirano ponašanje. Bolesnici koji pate od ovog oblika poremećaja često se hihoću, krevelje, mogu provesti sate i sate razgovarajući sami sa sobom. Razgovori često nemaju smisla, kao što se može vidjeti iz ovog razgovora jednog hebefrenog shizofreničara: «Ne. Nikada nisam bio lud, malo nervozan. Pogledaj moje zube, došao sam popraviti moje zube. Sada idemo na tulum. Jučer sam čuo glasove. Rekli su mi 'Trčim do ljekarne i dolazim kući sutra'. Čuo sam glasove J. B. Scotta i došli su iz zraka. Imamo 39 banaka u tržnoj ulici. Imamo puno vlasništva. Čuj, vodi me doma i dat ću ti tri vreće rublja».

Ako niti jedan od simptoma shizofrenije ne prevladava tada govorimo o nediferenciranom tipu shizofrenije.

Uspješno liječenje shizofrenije jedan je od najvećih izazova suvremene psihijatrije. Postoji nekoliko generacija antipsihotika, ali za uspješno izliječenje važno je aktivno sudjelovanje samog bolesnika.

Jednoj meni dragoj osobi dijagnosticirana je shizofrenija prije puno godina. Još uvijek se bori. Ne znam što je bolje, kad ima dobre faze pa razumije što se događa ili kad je u lošoj fazi, pod antipsihiticima, kao zombi. A ja polagano odustajem od nje...

(dijelovi teksta preuzeti su s nekoliko internet stranica i revije za
psihološku medicinu i primijenjenu psihologiju "Pro Mente Croatica")

PAKAO ISKRENUTE STVARNOSTI

Ljudsko tijelo je čudan stroj. Sastavljeno od milijun dijelova, u neprekidnoj upotrebi više od 70 godina, a za njega ne dobijemo nikakvu garanciju od proizvođača niti precizna uputstva o upotrebi. Ponekad se iz čista mira počne kvariti. Na primjer, gušterača odluči prestati proizvoditi inzulin i osoba postane doživotni dijabetičar unatoč zdravoj prehrani i bavljenju sportom. Ili se jednoga dana naš kardiovaskularni sustav 'zbrejka' kao stara 486-ica. Dakako, postoje serviseri u obliku doktora koji nas pokrpaju, elektrošokiraju i ispikaju kako bi mogli nastaviti trošiti svoje organe. Ali što kad se kvar desi 'u glavi'?

Shizofrenija je teška duševna bolest koja zahvaća oko 1% svjetske populacije, a najčešće se javlja između 16. i 30. godine. Dodatnih 3% populacije ima shizotipni poremećaj ličnosti. Može se reći da je to jedan od 'najuobičajenijih' poremećaja čovječanstva. Od shizofrenije su bolovali pisac Jack Kerouac, nobelovac John Nash, naš znanstvenik Ruđer Bošković i mnogi drugi.

Ne zna se točno što uzrokuje shizofreniju. Neka istraživanja upućuju na poremećaj neuronskih veza između moždanih režnjeva i propadanje
moždanih stanica. Snimanje glave jednog američkog tinejdžera oboljelog od shizofrenije pokazalo je da je mozak zahvatio val oštećenja tkiva koji je uspoređen sa šumskim požarom. Bolest ponekad toliko opustoši ličnost da se doista čini da je osoba zahvaćena velikim unutrašnjim šumskim požarom iza kojeg ostane samo vanjska ljuštura. Zato se shizofrenija još naziva i rak duše.

Simptomi koji pokazuje shizofreni bolesnik su brojni i osebujni, kao što pokazuje iskaz jednog shizofrenog bolesnika: «Shizofren vidi drvo, osjeća kako je umrla njegova majka, smije se, a pri tomu kaže da je ljut.» Bolesnik može imati nelogične i čudne ideje kojih se uvjeravanjem i predočavanjem činjenica ne može riješiti, već se počinje ponašati u skladu s njima. Tu je i poremećaj doživljavanja samog sebe, osoba gubi osjećaj vlastitosti svojih želja, emocionalnih stanja i postupaka. Čini joj se da joj netko oduzima ili nameće misli. Osobi se čini da se mijenja, da to više nije ona jer sama sebi izgleda nekako čudno. To može ići toliko daleko da bolesnik na kraju počinje sumnjati u vlastito postojanje. Smanjenje poriva za samoodržanjem očituje se u prestanku uzimanja hrane ili uzimanju minimalnih količina. Osoba se ne brine o sebi, izgleda zapušteno, obrambene i zaštitne reakcije su smanjene što može dovesti do stradavanja. Vremenom se razvija sve veća sklonost ka samoubojstvu, s tim da shizofreni bolesnici često sebi oduzimaju život na najbrutalniji način ili se unakaze.

Ovisno o prevladavajućim simptomima razlikujemo različite tipove shizofrenije...

HET GOEDE DOEL (The good cause)

Is there life on Pluto?
Can you dance on the moon?
Is there a place between the stars where I can g
o?


19 siječnja, 2007

GRANA JORGOVANA


Kad počne stizavati mračak za mračkom i bude ih puna soba i dvor i podvornica – sve do ribnjaka na kraju šume, dolazi mi obično ona i otvori prozor!...
Otvori prozor i ode bez riječi nekuda...
Ja je nikad nisam vidio! Ali sam je osjećao i uvijek je osjećam kao nešto daleko, daleko, moje, što se ne da zaboraviti.
Nekad je imala garava, brončana lica i oči kao zimzelen! Poslije, samo ruke tanane i vitke ko bokovi u travka!
A danas? Danas je ona san? San grane jorgovana, kad se prosiplju i škrope tajanstveni mračci sa horizonta. I ništa više!
Pa ipak!...
Zar me to ona zove?
Ja ne znam!
Kad izađem na prozor, ja je ne vidim. Čujem: kako plaču zeleni valovi stare Pločnice, što teku kroz vlaće trava; osjećam miris jetrenke, šumskih gljiva i jaja. Zagledam se dugo, dugo tamo nekuda, tako dugo, dok se ne ražalostim i budem beskrajno nujan i samotan.
Ljudi koji me ne poznadu, kažu da je to nostalgija.
Ja ne znam šta je, ali znam sigurno da nostalgija nije! Zato, kad zatvorim prozor i užežem modrikastu petrolejku, ne ubilježim u bilježnicu ispod svog uzglavlja ništa osim: da je, i opet, prošao jedan dan!

(Đuro Sudeta, 'Mor')