Sutoni

ZBLOGOM

2008-04-07T00:27:00.010+02:00

NEMIRI

2008-04-06T23:41:00.005+02:00

Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.

(Meša Selimović, "Derviš i smrt")

BEZ TREĆEGA

2008-03-30T23:12:00.006+02:00

"Ljubomor nije posljedica jednog fakta nego jedne dispozicije. Za ljubomor između dvoje ljudi ne treba da postoji onaj treći, nego mogućnost, a ta postoji uvijek u očima onoga, koji strepi za nekoga, koga voli, dakle mogućnosti, da bi mogao stupiti u akciju bilo tko, tko bi mogao biti onaj treći. Ljubomor je, dragi, kao i ljubav. Ne treba tu trećega. Dvoje je dosta."

NUSPOJAVE

2008-02-17T00:02:00.019+01:00

Oduvijek sam volio zaokružene kompozicije, priče koje bi se vratile gdje su i započele. U takvim slučajevima sve je bilo rečeno i nisu ostali nikakvi repovi - knjiga se mogla mirno zatvoriti.

Možda me baš zbog toga uhvatio neobičan osjećaj euforije dok sam sjedio u čekaonici doma zdravlja Črnomerec. Tu je sve počelo, prvi problemi i prva bakterijska zaraza. Od tada je prošlo pune četiri godine tableta, injekcija, bolnih briseva, neugodnih sondiranja i bezbrojnih čekaonica. Prvo kod doktora opće prakse gdje se uvijek netko žuri i ugura preko reda. Zatim Hrvatski zavod za javno zdravstvo, otužna zgrada na vrhu brijega koja odiše jučerašnjicom, pa Zarazna bolnica sa lošim razglasom i uplakanom djecom u čekaonici. Nezainteresirani doktori u državnom bolnicama koji ne pogledaju čovjeka dok nespretno lupaju po pisaćoj mašini i velikodušno dijele sad ove, sad one antibiotike. Uljuđeni doktori u privatnim ordinacijama sa svojim Dolce & Gabanna satovima i čekaonicama ukrašenim gipsanim anđelima gdje se ostavljaju računi s troznamenkastim i četveroznamenkastim ciframa.

A ja sam i dalje na početku. Zaraza se širi, jer osim tijela bakterije mi sve više okupiraju i misli. Četiri godine, 1460 dana u kojima me ponekad ništa nije boljelo, ponekad jedan dio tijela, ponekad drugi, a ponekad nisam znao da li me ne boli ništa ili me boli baš sve. I silne tablete, zelene, smeđe, bijele i žute, od ovih boli glava, od ovih me hvata vrtoglavica, od onih boli želudac. Svaka ima svoj miris, industrijski oštar miris koji osjećam u kosi, ispod noktiju i na koži. Miris koji me dočeka uvečer na plahtama i s kojim se budim ujutro na jastuku.

I tako nakon četiri godine ja sam opet sjedio na istom ili drugačijem mjestu, još jednoj čekaonici ili ordinaciji gdje je doktor postavljao pitanja na koja sam već bezbroj puta odgovorio. Boli li vas ovo? A je l' osjećate ovo? A događa li vam se ono? Više nisam znao što da mu odgovorim. Od mnogih pitanja na koja više nemam odgovor shvatio sam jednu stvar.

Zaboravio sam kako je to biti zdrav.

PASJI ŽIVOT

2008-02-11T22:57:00.007+01:00

Istraživanja pokazuju da se životinje koje se prerano odvoje od svojih prirodnih obitelji i dođu među ljude i same počnu poistovjećivati s ljudima umjesto s pripadnicima svoje vrste. Tako u jednom prihvatilištu za kondore u Južnoj Americi ptiće koji su ispali iz gnijezda drže iza paravana. Za vrijeme hranjenja volonteri navuku na ruke krpene lutke nalik na kondore i onda ptice hrane improviziranim kljunovima, sve iza paravana da si ptice ne bi nedajbože umislile da su i one ljudi.

Balki je bio takav. Iako je na svijet došao u kartonskoj kutiji u štali, a prve nesigurne korake napravio među kokama, puricama i pokojom glavicom kelja, kutiju je ubrzo zamijenio novom obitelji, onom ljudskom. Star tek nekoliko tjedana i malen kao olovčica, klizao se po parketu i uvlačio ljudima u nogavice sav drhteći, prestrašen ovako naglom promjenom. No, rođake sa sela ubrzo je zaboravio i vrlo dobro se snašao među svojom novom vrstom čije je karakteristike tako uspješno poprimio. Nije bio pretjerano drag i mazan, osim kad je nešto trebao. Uvijek je moralo biti po njegovom, a posjedovao je i istančan smisao za durenje ako bi se netko neslano našalio na njegov račun. Znao je zaspati u sudoperu, obožavao je vodu, gotovo toliko koliko je obožavao maslinovo ulje. Nakon što bi ga polizao, neko vrijeme proveo bi trljajući lice u ostatke ulja na tanjuriću, baš kao da je netom pročitao novinske članke koji kuju u nebesa kozmetička svojstva maslinovog ulja u sprječavanju prvih bora.

A jučer je došao kući, do kraja ogoljene i prizemljene vlastite ljudskosti, kao žrtva nečijeg hira i zabave. Oguljen i opečen, slomljene noge, repa i vilice, dopuzao je bez glasa do svoje dekice i legao, nijemo zureći u svoju gazdaricu. Kao da nije razumio što mu se dogodilo, bolno razočaran u ljude jer ga nisu naučili govoriti pa da može povikati "Pomozite mi!".

Kažu da čovjeku pred smrt čitav život preleti pred očima, ali sumnjam da se Balkiju to dogodilo, da se u tom trenutku sjetio Zagorja i svoje kutije. Svoje ljudske karakteristike tad je već bio izgubio. Posljednje trenutke na veterinarskom stolu proveo je kao ono što je od početka i bio - jedan običan crni mačak, mačak kojemu je netko zaboravio reći kakvi su ljudi u stvari vrsta.

KONAČNO RJEŠENJE

2007-11-27T23:20:00.002+01:00

"Što se ta mala Židovka tu još klati po Zagrebu?!"

Lea Deutsch (1927 - 1943) zagrebačka je glumačka zvijezda, uspješno i temeljito zaboravljena od kazališne publike i kulturnog miljea Hrvatske. Imala je samo pet godina kad je prvi put nastupila na pozornici Narodnog kazališta, ali već ubrzo nakon prvog nastupa, bila je to uloga Priske u "Graničarima", osvojila je zagrebačku publiku. "Hrvatska Shirley Temple" ili "mala Ljerka Šram", kako su joj tepale novine tog vremena, punila je gledališta i kazališne blagajne, kritičari su govorili da da "mora u veliki svijet", jer "u našoj maloj i sitničavoj sredini nema dovoljno mogućnosti za razvitak i napredak". O njoj su pisale novine u Austriji, Njemačkoj, snimljen je i dokumentarni film u Francuskoj, a zagrebačke novine nazivale su je “velikom umjetnicom” i “najnovijom atrakcijom Zagreba”.

Kada je 1940. odigrala svoju posljednju ulogu u drami "Spis broj 516" iza sebe je već imala zavidnu osmogodišnju karijeru. Onda je došao rat i Lea više nije smjela nastupati. "Znala je nepomično sjediti na klupi preko puta kazališta u malenom kaputiću, uzorak riblja kost, sa žutom zvijezdom na rukavu i satima buljiti u tu zgradu u kojoj je nekada bila zvijezda, a sada nije mogla ni ući u zgradu", prisjetio se Relja Bašić svoje kolegice iz evangeličke škole u Gundulićevoj u Nacionalu prije godinu dana.

No, ni njezina nevjerojatna popularnost i omiljenost među Zagrepčanima, ni pokušaji bijega s partizanima, ni krštenje u jednoj zagrebačkoj crkvi (kad joj je pridodano katoličko ime Dragica) nisu je uspjeli spasiti. Naime, god. 1943 Zagreb je posjetio Heinrich Himmler kako bi ubrzao čišćenje Židova iz Hrvatske. Ubrzo nakon toga ustaške vlasti su Leu s majkom Ivkom i mlađim bratom Sašom uhapsili i poslali u Auschwitz. Šesnaestogodišnje glumačko čudo od djeteta našlo se u vagonu za stoku u koji je utrpano s još 70 svojih sugrađana. Prema svjedočenju preživjelih, vožnja je trajala šest dana i pet noći, a samo u tom vagonu 25 ljudi je umrlo, a 12 poludjelo, izbezumljeno od gladi i žeđi. Među onima koji nisu izdržali užase bila je i Lea Deutsch, ne stigavši živa u njemački logor u kojem se gubi svaki trag njezinoj majci i bratu.

Rat je preživio samo otac Stjepan, zahvaljujući liječnicima bolnice Sestara milosrdnica koji su ga skrivali od ustaša. Umro je pedesetih godina, a pokopan je na židovskom dijelu groblja Mirogoj. Na grobu se nalazi i Leina slika.

VUKOVAR POST SCRIPTUM

2007-09-29T10:47:00.000+02:00

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? (Siniša Glavašević)

http://www.un.org/icty/bhs/cases/mrksic/mrksic_main.htm

ŠEHEREZADA

2007-09-28T23:57:00.002+02:00

Prije nekoliko dana u posjet nam je došla baka. Ponijela je sa sobom omanju torbu s odjećom i torbu od priča tešku nekih osamdeset godina. Ta nevidljiva torba njezin je posljednji životni projekt. Otkad je prije nekoliko godina ostala sama, vrijeme provodi pričajući. Svojoj djeci, unucima, susjedima, nepoznatim ljudima na ulici, a kad nitko ne sluša priča sama sa sobom. Na kraju puta odlučila je još jednom ispričati svoj život i napraviti svojevrsnu autobiografiju ili inventuru, kao da mora sve reći jer ništa ne želi ponijeti sa sobom. Ponekad joj se čini da neće imati dovoljno vremena da sve ispriča, pa provede čitav dan u sjećanju na Drugi svjetski rat i poratne godine u izbjeglištvu, na obitelj koje odavno nema ili na ovaj posljednji rat kojeg je gledala iz prvog reda, s balkona kina Sarajevo. Drugi put je zadovoljna brojem stranica pa popodne provede u fotelji, u tišini prebirući po preostalim pričama i tražeći inspiraciju za nastavak. Njezine priče su bez početka i kraja, u njima se isprepliću prošlost i sadašnjost u čudnoj mješavini, a glavni i sporedni likovi munjevito se pojavljuju u određenom trenutku, da bi već u sljedećem postali nevažni i bili brzo zamijenjeni novima. Ona je Carmen iz tvornice duhana u Hercegovini, Šeherezada koja ima 1001 priču, Julija kojoj su branili da viđa mog djeda Romea, komedijaš koja se glasno smije jednoj staroj šlapi koja se misteriozno zagubila prije petnaest godina.

Danas nije bila naročito raspoložena, kao da joj napokon ponestaje priča. Tek nekoliko rečenica o nekom davno umrlom rođaku i ocu koji se nikad nije vratio iz rata. Priču je završila riječima: "Ja sam ti pri kraju, moj Marine", kao iskusni pripovjedač ostavljajući slušatelja u nedoumici, nesigurnog oko toga o kojem je točno kraju u ovoj priči riječ.

PANTA REI

2007-09-22T22:27:00.002+02:00

Ljeto... Vrućina, sveprisutna, uporna, teška vrućina od kojih se žare crijepovi, a na ulicama plešu fatamorgane. Vrućina koja ubija želju i zbog kojeg je slobodno vrijeme neispunjeno i nepotrošeno u spavaćoj sobi, uz televizor i ispred frižidera.

Na putu u Tounj oblaci su se ipak smilovali i stvorili savršene kulise. Zastrli su sunce, a lijena kišica iz olovnih oblaka dozivala je atmosferu usporene, pomalo depresivne provincije u nedjelju popodne. Praznina je izvirivala iz svake raskvašene njive, kukuruzišta i prozora iza kojih se nije događalo ništa. Došli smo do kraja ceste i na već bezbroj puta prijeđenom raskrižju skrenuli desno. Svaki put kad bismo skrenuli pronašli bi sve manje Tounja, a sve više nekog običnog sela koje odumire u sivilu svakodnevice. Ovaj put više nisam bio siguran gdje smo stigli. Prošetao sam već bezbroj puta prošetanom cestom, niz rijeku pa do mosta, a tamo je bila samo gomila lišća zaglavljenog između mutne vode i betonske brane. Što sam uopće očekivao?

Na raskrižju me čekao brat pa smo u novom crvenom automobilu krenuli prema osnovnoj školi, na prednjim sjedištima on i ja, na zadnjim dvoje začuđene djece koja više ne prepoznaju cestu kojom su prošli toliko puta. I ta škola, moj bože, naša škola... Ako zgrade mogu ostariti, onda je ova u dubokoj starosti koju pokušava sakriti nespretnim dječjim crtežima okačenim po zidovima. Ivica Kičmanović išao je u ovu školu.

"Mi smo zauvijek otišli odavde", rekao je brat na povratku, dok smo se spuštali prema raskrižju na kojem je nekad davno sve počinjalo i nestajalo. Jedno obično raskrižje s zahrđalim putokazima gdje je počinjalo selo kojem smo nekad davno pripadali moj stariji mlađi brat i ja, selo koje puno više pripada mami i tati i koje im znači više nego što će to oni ikada priznati, svijet koji je danas neki pogrešni akvarel, čudnovata kopija u koju se niti ne pokušavamo uklopiti. Otišli smo prije punih 15 godina, ali čini mi se da je i Tounj nekamo otišao. Preselio na groblje, propio se, otišao u stečaj, oženio se i dobio dijete, pokvarila ga je politika i globalno zatopljenje. U dragi sad rastu krumpiri, dućan ne prodaje rondoment i 'Tako', a ja više nisam siguran koliko mi je uopće stalo do dječjih besmislica, ako dječje stvari uopće mogu biti besmislene.

Kažu da je svako putovanje jedna autobiografija. Kako stvari stoje, ovo je poglavlje došlo k svom definitivnom završetku.

Halah - Mazzy Star

NEKI STARI LANCI

2007-09-18T23:25:00.001+02:00

"Kad bi naše prijateljstvo ovisilo o vremenu i prostoru, onda bismo, svladavši vrijeme i prostor, upropastili i naše bratstvo! Svladamo li prostor, ostaje nam samo OVDJE. Svladamo li vrijeme, ostaje nam samo SADA. Zar ne misliš da ćemo se na tom putu, između Sada i Ovdje, ipak povremeno susretati?"

Nakon punih deset godina sreo sam Ivu. Namjerno ili igrom slučaja izgubili smo kontakt kada smo oboje bili djeca, najbolji prijatelji osmaši koji su se svom silom trsili biti stariji i odvažniji. Kao nožem odrezano prijateljstvo visilo je na koncu jednog telefonskog poziva čiji broj nikad nije utipkan. Večeras su sada i ovdje napokon savladani u kvartovskom kafiću, uz vesele osmjehe pune neugode banalnih pitanja o fakultetu i ljudima koje smo nekad istovremeno i istoprostorno poznavali. Deset godina i više je nego dovoljno da nas prostor i vrijeme izmijene do neprepoznatljivosti, ali opet da ostave dovoljno sličnosti na našim licima koja tako dobrom poznatošću draškaju neka davno zaboravljena osjećanja i izazivaju zbunjenost. Na povratku kući električna oluja bjesnila je u mojoj glavi, praćena munjama, kišom i vjetrom koji je prevrtao kante s otpacima, šibao brezovima granama i lupao prozorima.

Deset godina i deset minuta kasnije opet sam bio u svojoj dnevnoj sobi. Banalni film na televiziji i misao o sutrašnjem radnom danu bili su dovoljni da se oluja smiri. Od Ive i vjetra koji je maločas tako snažno šibao gradom na kraju je ostao tek lagani povjetarac, rasuto lišće i dvije-tri lokve na ulici sjećanja.

EREKCIJA

2007-01-28T23:42:00.000+01:00

"Dosada: Želja za željama." (Ana Karenjina)

Bilo je to dosta davno, sjećam se da je bilo ljeto ili jesen. Brat je bio u školi, mama i tata su radili, a žena koja me čuvala otišla je u svoj stan preko puta da provjeri kuha li se ručak. Da doskočim svojoj dosadi od koje tog dana nije bilo bijega, odlučio sam se - objesiti. Popeo sam se na stol, zavezao oko vrata uže od roletne, stao na rub i čekao da me netko primijeti. Za koju minutu Teta se vratila u stan. Od šoka sjela je na pod bojeći se da ne skočim ako se približi i molila me da se odmaknem od ruba. Nakon nešto manje od sat vremena došla je mama, što je moju predstavu dodatno začinilo, pa sam se još više približio rubu stola i glumio da gubim ravnotežu, da ću pasti. Nakon nekog vremena i to mi je dosadilo pa sam skinuo omču s vrata i sišao sa stola.

Godinama kasnije čitao sam "U očekivanju Godota" u kojoj se pojavljuje slična scena. Zbog toga si danas laskam da u meni od malih nogu postoji prava beketovština.

ESTRAGON: What about hanging ourselves?
VLADIMIR: Hmm. It'd give us an erection.
ESTRAGON: (highly excited). An erection!
VLADIMIR: With all that follows. Where it falls mandrakes grow. That's why they shriek when you pull them up. Did you not know that?
ESTRAGON: Let's hang ourselves immediately!

THE GAME THAT WAS NEVER PLAYED

2007-01-22T00:32:00.000+01:00

Članak je nedavno objavljen u časopisu "European Geographer". Broj je bio posvećen nogometu i geografiji, s posebnim naglaskom na svjetsko nogometno prvenstvo u Njemačkoj 2006. Autor yours truly.

It was a sunny afternoon during the World Cup in Germany: the match between Argentina and Serbia and Montenegro was about to start. The players were standing on the field and soon the anthem Hej Slaveni spread across the stadium. To an uninformed observer nothing was unusual with this picture, but to some folks in the Balkans it was the non-sentimental last good bye to what ever was left of Yugoslavia.

Two decades before this Yugoslavian team was on the make. Having won the U-21 World Cup in 1987, it seemed that the future for the country’s football prodigy was going to be shiny. The team made of young stars such as Robert Prosinecki, Zvonimir Boban, Davor Suker and Predrag Mijatovic scored on average 2.44 goals per match, upsetting Brazil on their way to the finale against West Germany. Hej Slaveni sounded proudly at the award ceremony when Yugoslavian players lifted the trophy. They were indeed the future of the game. But events that followed transformed the situation into a ‘what might have been’ story when Yugoslavia violently started crumbling into pieces. And nowhere else but on a football stadium.

The famous never-played match between Red Star Belgrade and Dinamo Zagreb on May 13th 1990 amongst Croatian football fans is widely considered to be the date of the conflict kick off. After a violent rampage across Zagreb, Croatian supporters of Dinamo (called Bad Blue Boys) and Serbian supporters of Red Star (Delije) entered the Maksimir stadium. A few minutes later Delije, headed by their leader Željko Ražnatović Arkan, started tearing plastic seats and throwing them at the Dinamo supporters, alongside with bottles and stones. When they tore down the fence which was separating them from Dinamo supporters, the conflict spread to field with Serb-dominated police helping Delije in beating Dinamo supporters. The captain of Dinamo Zvonimir Boban came to help the Bad Blue Boys and attacked one of the police officers with a kung fu kick which made him an icon of the independence movement. The battle lasted for 70 minutes, police came back with reinforcements, many people were wounded, many arrested and the stadium burned. Zvonimir Boban was suspended from the national team for six months and missed the 1990 World Championship where Yugoslavia lost in the quarterfinals to – Argentina.

The battle from the Maksimir stadium soon continued in trenches, and the borders drawn on the maps divided the Yugoslav football team into six successors leaving many unanswered questions. What would become of the 1987 World champions, could they indeed fulfill their potentials or would the ethnicity and political situation within Yugoslavia influence the sport? All we know is that except for the 1998 World Cup third place won by Croatia, so far none of the ex-Yugoslav teams left a mark in football history. Serbia and Montenegro continued to (ab)use the name Yugoslavia for a few years alongside with the national anthem and football teams of both Zagreb and Belgrade were used in sharpening the nationalistic sentiments. Dinamo soon changed the name to more “appropriate” Croatia Zagreb under the strong patronage of Croatian president Franjo Tudjman and Red Star supporters become one of the strongest and most powerful pillars of Slobodan Milosevic regime.

Montenegro opted for the independence several weeks before the World Cup start, and the game against Argentina was the last to be played for an already nonexistent country. Hej Slaveni were sent to history with a final score of 0 – 6. And after all what was said and done during the nineties in the name of football, nationalism and land, it seems that nothing was more appropriate and more deserved than such a shameful and a pathetic good-bye.

MARIE JONES

2007-01-22T00:27:00.000+01:00

"It hurts when people come up and ask me, How does it feel to be the last one? That's a hard question to answer."

Poglavica Marie Jones iz plemena Eyak na Aljasci posljednji je živući govornik 3000 godina starog Eyak jezika. Rođena je 1918.

"DOMOVINA JE KAO ČAŠA MLIJEKA"

2007-01-22T00:26:00.001+01:00

S mojom generacijom jedan je običaj otišao u povijest. Na Dan republike 1989. tisuće su djece diljem Jugoslavije polagale svečanu zakletvu državi i Titu po posljednji put. Pripreme za događaj obavezno su počinjale nekoliko mjeseci ranije, kada bi se na SPRZ-u (satu pionirske razredne zajednice) izrađivali ukrasi, učile i vježbale recitacije i stupanje u koloni. Sam dan bio je jedan od važnijih u čitavom selu. Priredba se održavala u za tu prigodu svečano ukrašenoj školskoj dvorani, a nas je u prvom razredu bilo 'čak' 17 budućih pionira.

Sve je započelo intoniranjem Hej Slaveni u izvedbi sedmašica i osmašica na neizostavnim melodikama. Onda je zasviralo Pioniri maleni, mi smo vojska prava, svakog dana rastemo k'o zelena trava... i kolona je ušla u dvoranu, sa mnom na čelu. Nosili smo bijele košulje i plave hlače ili haljinice i svatko je održao kratak recital. Došao je pukovnik JNA pred kojim smo polagali zakletvu. Dobili smo plavu titovku s petokrakom, crvenu maramu, slikovnicu, pionirsku knjižicu i crveni karanfil. Poslije je slijedila zakuska s hrpom kolača, torti i coca-cole. Bila je to nezaboravno iskustvo za svako dijete i definitivno najponosniji dan u mom dotadašnjem životu. Godinu dana kasnije došle su promjene i nitko nije bio zainteresiran za naglo omražene komunističke običaje i dječje zakletve o samoupravljanju i bratstvu i jedinstvu.

TV NOSTALGIJA: Na tajnom zadatku

2007-01-22T00:23:00.000+01:00

Ova serija mi je jedno od najdražih sjećanja iz djetinjstva. Zbog Jona-Erika Hexuma kao šestogodišnji klinac sanjao sam o karijeri kaskadera i tajnog agenta.

Danas sam profesor, što je skoro pa isto.

TELEFON BLUES

2007-01-22T00:22:00.000+01:00

Za vrijeme rata pokidale su se veze sa Sarajevom pa bi mama svake večeri prosjedila nekoliko sati kraj telefona u nastojanju da dobije baku ili tetu. Nekad bismo to činili brat i ja, ali uporno lupanje po sivom Iskra telefonu nije davalo nikakvih rezultata. To naše "telefoniranje" trajalo je gotovo pola godine. Jedne je večeri signal nekim čudom našao put kroz pokidane žice, ali s druge strane nisu bile ni baka ni teta. Telefon je zazvonio u stanu nepoznatog muškarca iz drugog dijela grada. Preskočili su formalnosti oko upoznavanja i govoreći si "ti" kao da ih veže prijateljstvo a ne rat, mama i Nepoznat Netko započeli su razgovor. Ona je njega ispitivala o situaciji u gradu, ima li vode, stiže li humanitarna pomoć, je li mu stan pogođen, a on nju o Hrvatskoj, o svakodnevici, cijenama, svemu što je postojalo izvan Sarajeva. Na kraju su si poželjeli sreću i spustili slušalicu, iako ne znam kome je bilo teže prekinuti vezu.

I dan danas me zanima tko je bio taj čovjek. Valjda je u ljudskoj prirodi potreba da spoji osobu s glasom iz telefonske žice. Jer ne pridajem mnogo komunikaciji putem telefona ili maila. Evo, na dočeku Nove godine upoznao sam curu iz Belgije. Zove se Sara i ostali smo u kontaktu. Izmijenili smo bezbroj mailova u kom smo pričali o intimnim stvarima i problemima. Vrlo je lako poslati misli osobi čije je lice treptaj monitora. Time valjda naše brige postaju nestvarne, kad ih bacimo što dalje od sebe i zarobimo u paučini telekomunikacijskih veza. I unatoč mailovima i noćnim razgovorima u chat roomovima zadnjih osam mjeseci, nemam osjećaj neke velike bliskosti sa Sarom. Čini mi se da sam čitavo vrijeme dok sam pričao s njom ustvari pričao sa samim sobom. Ponekad mislim da svi ovi 'duboki' razgovori ne vrijede koliko jedan licem u lice o cijenama benzina, kremi za ruke i političkoj situaciji u svijetu.

Uskoro putujem u Belgiju.

VLADO VLAISAVLJEVIĆ

2007-01-22T00:21:00.000+01:00

Malo je pjesnika u novijoj hrvatskoj književnosti u kojih je ono što se zove biografija samo drugo ime za sve ono što je proizlazilo iz pjesničke vokacije. Postoje pjesnici koji su u građanskom životu bili uredni činovnici, bankarski stručnjaci, političari, borci za novo ili privrženici starog, takvi pjesnici gdje je poezija bila jedno a praktična strana života drugo, pa se pričinjalo kao da postoje dvije ličnosti ili dva angažmana, dva usuda i dva kolosijeka za dvije različite usmjerenosti. U Vlaisavljevića sve je bilo u službi poezije, sve se moglo pravdati prirodom 'pjesničkog posla' i mnoga je nelogičnost postajala tako 'često estetički logična'.

Rođen je u Jastrebarskom 1900. Za života boem, bez stalnog zaposlenja, osiguranih mjesečnih prihoda, uhodana posla i fakultetske diplome. U vječnoj potrazi za poslom, namještenjem koje ne nalazi, razapet između Zagreba u kojem gladuje i Jastrebarskog u kojem se ne snalazi, nepraktičan da pokuca na prava vrata a dovoljno svoj i neprilagodljiv da se u datim okolnostima pokuša 'snaći'.

Umro je 1943 u Jastrebarskom. «Doveo ga je jedne proljetne večeri policajac. Pio je prije toga više dana i pijan došao u Jastrebarsko kao da je znao da će umrijeti; pijan je pao s vlaka i sav se izubijao. Bio je u strašnom stanju, hlače su mu bile otraga poderane i kroz rupu se vidjelo golo tijelo; bio ih je u pasu, umjesto remenom, povezao kravatom. Na ruci je imao ranu koju je zadobio kad je pijan pao i ta ga je rana odvela u smrt. Dobio je otrovanje i nije htio otići na vrijeme liječniku, pa je umro».
(Saša Vereš)

MAČKA

Dvorište zaudara kosturnicom smrti.
Cvili točak rasklimane tačke.
Rulja se djece oko nje vrti:
Pogreb je od batina uginule mačke.

Jedno joj oko zeleno škilji
Ko svjetiljka zabitne ulice.
Muha u njega netremice pilji
Čekajuć gozbu na vršku gubice.

Stanarke po prozorima, raščupane sove,
Bluzom ko krilima skrivaju grudi.
S tavana bolesnik promuklo zove.
Ulica se pogrebu čudi.

Kraj hrpe smeća povorka stade.
Mrtvu mačku baciše u jamu.
Najmlađe je dijete govorilo u tamu:
Možda bi još noćas imala mlade.

VRIJEME

Suton, stari zvonar,
Tiho zvoni na večernju.

Na licima ljudi brige sutrašnjeg dana,
Samo su podrumi legla gole radosti
Od koje vrišti harmonika bludnica pjana,
To se subota, mrka krčmarica, sjeća svoje mladosti.

Ulazim i ja i zovem čašu. Mrak mi u nju crne kapi toči
I dok gledam njegove podle oči,
Vrijeme, bešćutni grobar, prst mi u srce moči.

KATICA

2007-01-22T00:20:00.002+01:00

Danas sam se sjetio Katice. Hodao sam Ilicom vraćajući se s posla, a preko ceste je potrčala neka odrpanka od kojih 8 godina. Toliko je godina imala i Katica kad sam ju zadnji put vidio. Bilo je to u trećem razredu osnovne škole, u jednom selu miljama i godinama daleko od Zagreba. I danas mi se nekako čini da Katica još uvijek ima 8 godina.

Sjedila je u klupi iza mene, sama jer s njom nitko nije htio sjediti. Bila je siromašna, nije uvijek bila najčišća, a kažu da je ponekad znala i ukrasti. Iako je bila viša i starija od svih nas (mislim da je pala jedan razred), dečki su je često znali tući ili je skidati do gola. Jedne godine selom je kružila priča da joj je sestra u školi ukrala božićne ukrase sa školskog bora i odnijela ih kući da ukrasi Katičinu sobu. Drugi dan su je dečki dočekali poslije škole i iako je vikala i branila se govoreći da nije ništa ukrala, dobila je batina.

Ja sam tad imao isto tako osam godina i neke stvari nisam shvaćao. Ali Katica mi je bila jako zanimljiva, a valjda i ja njoj. Bila je jako radoznala, a ja sam ju u nedostatku vlastite hrabrosti često pratio u njenom penjanju po stablima i trčanju za seoskim džukelama.

Jednoga dana napravio sam glupost u školi, a kad je učitelj ljutito ušao u razred tražeći krivca, moja ruka se ne znam kako okrenula u smjeru - Katice. Ja, predsjednik razreda i odlikaš i ona, siromašna prljavica i dijete pijanice. Jasno je tko je dobio pet packi po ruki. Poslije toga je sjela iza mene tiho šmrcajući, a ja se nisam mogao okrenuti i pogledati je u oči. Pet minuta kasnije suze su se osušile i sve je bilo u redu, opet smo se igrali kao da se ništa nije dogodilo.

Nekoliko godina kasnije dobio sam pismo od svog bivšeg razreda gdje su se svi potpisali. Svi osim Katice, jer ona je završila u popravnom domu. To je zadnji put kada sam čuo za nju, a otad je prošlo više od 10 godina. I danas se sjećam te šašave seoske odrpanke, packi koje je primila zbog mojih laži i koje mi nije zamjerila, stvari zbog koje joj nikad nisam rekao 'oprosti' i krivnje koju ovakvim postovima pokušavam bar malo izbrisati.

Katice... Nadam se da si sretna, Katice.

CONGO

2007-01-22T00:15:00.000+01:00

"What times are these, when to speak of trees is almost a crime,
because it passes in silence over such infamy!" (Bertolt Brecht)

With only a short observation of the world media such as CNN and BBC, together with national (in my case Croatian) and internet news, it’s easily noticeable that Africa virtually disappeared from our notion of the world. The scarce media coverage of an entire continent at the beginning of the 21^st century definitely cannot be attributed to underdeveloped tools of informing. Why is so that a doubtedly isolated conflicts such as those in Iraq of Afghanistan draw much more attention, compared to the problems in Africa? Can news about Angelina Jolie’s new baby or whales on the shores of Australia overshadow a 10-year long war with nine involved nations and millions of casualties?

With the ongoing globalization, the mass media have gained more power than ever before. They create vox populi, a critical mass that can be a source of changes. Only after the attack on Dubrovnik, the war in

Croatia

which had already claimed 10 000 lives got enough place in the foreign media. Soon

Croatia

received international support, both verbal and military.

president Clinton claimed that the report of two children murdered in Central Bosnia in 1995 which he saw on CNN was one of the key reasons for the large NATO military action in

Bosnia

in 1995. Not four years of ongoing massacres and 200 000 casualties, but a tragic story of two children which circled around the world via TV, newspaper and the internet.

And what about Africa?

With the risk of sounding like Bob Geldof whose involvement in African affairs could easily be attributed to personal promotion, the ongoing situation in Central Africa deserves much more place in the media, with my (maybe naïve) hope that an awareness of the problem is a step closer to solving it. Because not

Iraq

Afghanistan

, Kosovo or Palestine, but the Great Lakes region in Africa is the most troublesome area of the world.

The source of the Congolese wars (started in late 1996) can be traced back to infamous Belgian colonial rule of the first half of the 20^th century. Still, the conflict started as a “spill over” of the ’94

Rwanda

genocide when Rwandan forces entered DR Congo in attempt to eradicate paramilitary Hutu forces that committed massacres in

Rwanda

and soon afterwards fled to

Congo

Rwanda

was backed up with

Uganda

, while

Namibia

Chad

Zimbabwe

and

Angola

entered

Congo

allegedly to help the DRC government forces. Many of the involved parties in fact had their eye on vast natural resources of the DRC, including gold, diamonds, casserite, coltan and timber. Plundering of resources which have later been sold in

Belgium

Switzerland

and

USA

certainly remained a major reason for the long occupation of the Congolese territory that ensued, thereby prolonging the war, especially in the cases of

Rwanda

and

Uganda

. Some peace accords have been signed in 2002, but sporadical fighting continued. Numerous cases of genocide have been reported, including reports of cannibalism and outbreaks of bubonic plague which already killed hundreds of people in the region. Millions of people have been displaced, 5 million died as the cause of the conflict, including 600 000 children under 4 years of age.

Other than deploying around 8000 UN soldiers in a country with the surface of 2.5 million sq km, the international intervention was and is more or less nonexistent. The question asked by Lieutenant-General Roméo Dallaire, the Canadian responsible for UN forces in

Rwanda

1994 remains unanswered :

Why would there be more of a reaction by the international community to curtail or to stop the organized killing of 320 endangered mountain gorillas that than there would be in attempting to protect thousands of human beings being slaughtered in the same country?

Mass blindness and amnesia are becoming a pandemic in the world. But with so many ways of informing ourselves through a plethora of media tools, the excuse “We didn’t know” couldn’t be more obsolete than today.

f(x)=2x+8e

2007-01-22T00:11:00.000+01:00

Ne volim predispitnu groznicu, pogotovo kad ne učim koliko treba (kao što je sada slučaj). Ispit je relativno lagan, a ja sam sve nekako nervozan i više vremena provodim u frižideru nego za knjigom. Sjedam za kompjuter, palim televizor ili slušam muziku, a sve mi neopisivo ide na živce. Ovo mi je bar 40. ispit po redu, a svaki do sad mi se činio kao da je prvi. Totalno trivijalna stvar (ako zanemarim činjenicu da sam tečaj platio 3 800 kn), ali i trivijalne stvari mogu ukazati na neke boljke. Postoje stvari u životu iz kojih se trudim izvući pametniji i pripremljeniji za sljedeći put, a čini mi se da se puno češće vraćam na početak. Da je stoti put isti kao prvi, a ja si nisam nimalo smanjio šansu da ponovim grešku. Sjećam se jedne isto tako trivijalne stvari, u trećem srednje odgovarao sam matematiku za višu ocjenu. Dobio sam zadatak čije rješenje nikako nisam mogao dokučiti: uvijek sam ga pokušavao riješiti na jedan te isti način. Sve improvizacije kojima sam pribjegao bile su unutar nekakvog gabarita iz kojeg nisam izlazio. I kao neki iskusni psiholog profesorica me samo pogledala i ocrtala jednostavnije i brže nego funkciju koju sam trebao riješiti. «Ti si funkcionalno fiksiran», rekla je i obrisala ploču i moje nade u četvorku. I kasnije se to pokazalo istinitim, ali u stvarima važnijim od jedne matematičke funkcije. U životu ponavljam neke greške jer se nadam da će baš ovaj put biti drukčije, da vrijedi pokušati još jednom. Sva moja pamet koju brižno pokušavam uzgojiti izgubi se kad se nađem u labirintu iz kojeg izlaz pokušavam naći hodajući uvijek u istom smjeru. Možda ipak...? Možda ovaj put....?

Zar je strah od nepoznatog jači od koračanja poznatim putem koji će me dovesti do zida, ali čije zamke i prepreke dovoljno dobro poznam da se osjećam sigurno?

FEMME FATALE

2007-01-22T00:10:00.000+01:00

Evo, baš sam se danas sjetio svoje bivše prijateljice. Pustili su njenu pjesmu na radiju. U srednjoj školi plakala je kad bi ju čula, govorila je da je svaki stih kao da ga je ona napisala. Na kraju je, čini se, uspjela od sebe stvoriti femme fatale, barem za jednog muškarca. Drago mi je zbog nje. I čudim se samom sebi, jer danas nikako ne bismo mogli biti prijatelji. A možda ne bih trebao gledati na prošlost sa današnjeg stajališta - izgubi se kontekst. Ma ni sam više ne znam... Iva, ovo je za tebe.

Ja ne volim supermene, mačo tipove
I ne volim manijake, ego tripove
Ništa mi ne znače face, moćni frajeri
Ali ne dam da me gnjave autsajderi

Ne izlazim sa dječacima i ne volim speed
I kad s njima ja sam sama, između je zid
Ne znam tko sam, koga želim, totalno sam bed
Neki misle da foliram, neki da sam led

Da bar nisam tako zlatna, tako nevina
I da nemam tih sedamnaest glupih godina

Da je meni biti žena, biti voljena
Da je meni jedan dodir iznad koljena
Da je meni drugo lice i da mi je bal...
I da nisam štreberica nego femme fatale

(Crepes Suzette)

Ovdje možete downloadati pjesmu

NEDJELJA POPODNE

2007-01-22T00:09:00.001+01:00

It was that kind of a crazy afternoon, terrifically cold, and no sun out or anything, and you felt like you were disappearing every time you crossed a road. (J. D. Salinger)

Baš je super bio ovaj vjetar danas. Sjedio sam na krevetu i slušao ga kako lupa vratima i šiba po lišću i stablima. Ponekad se izgubim u svojoj sobi kad vjetar puše. Ali nikada neću voljeti nedjeljna popodneva, iako imam dosta posla za napraviti. Nije mi dosadno. Ili mi je stalno dosadno?

ĐURO SUDETA

2007-01-22T00:05:00.001+01:00

Đuro Sudeta hrvatski je pjesnik. Rođen je 1903. u Staroj Ploščici, a već u ranoj mladosti obolijeva od tuberkuloze. Iz spoznaje o bolesti i nestajanju vlastitog tijela nastao je njegov lirski dnevnik pun osobnih lomova, grčevito osjetljiv i sav utemeljen na čulnom iskustvu. Nije imao posebnih uzora, nije bio predstavnikom nijedne pjesničke škole, niti je slijedio neki od književnih pravaca.

Sudetu su čitali za vrijeme njegovog kratkog života, Sudetu su čitali i nakon njegove smrti, ali Sudetina književna "fortuna" nikako nije uspjela dobiti u širim književnim krugovima ono mjesto koje sigurno zaslužuje. Za života objavljene su zbirke pjesama "Osamljenim stazama" i "Kućice u dolu". Najpoznatije djelo mu je fantastični roman "Mor" uvršten u antologiju hrvatske književnosti. Umro je 1927. u Koprivnici u 24. godini života. (Božidar Petrač)

RUKE

Umorne ruke moje,
kako ste suhe i žute -
umorne!

Stavljam vas tiho kraj sebe
na tople jastuke svoje,
da se odmorite.
A tko će vas da odmori?
Vi ste umorne vječno.

Ko vodeno cvijeće hlapite,
kad ga iz vode iščupaju
mlada
uz tihu obalu riječnu.
Zalud vas jastuci mole,
zalud vas tako vole,
vaša je ljubav mrtva,
nju su pokopali davno.

Pa ipak, uboge moje,
nikog do vas nemam -
do boli!
Topim vas dahom svojim,
na mlado vas sunce nosim,
al' vi ste jednake uvijek -
sve ste tužnije, tanje,
malene, male moje!

I jesen kad već dođe,
i proljeće kada požuti
rano,
ja sveđ vas ludo molim
i suzama vas pitam:
za kim ste žalosne tako,
za kim venete tako
uboge ruke moje?

Ali vi ne ćete reći! ...
Šutite, uvijek šutite
nujne;
pa onda i ja zašutim
i stisnem se bliže k vama,
a za kućom netko prođe
i lišće padati stane -
i svuda, svuda je tama...
---

MRTVO SUNCE

Prerano gasiš se, sunce,
bijela radosti moja,
drumovi puni su ptica
i trave crvenih boja.
U šume, u visine
snove sam poslao svoje,
jošte ni minuli nisu
niz tihe dvorove moje.

A ti se već gasiš, toneš
i crne koprene bacaš.
Kud ti se tako žuri,
kud tako žurno koracaš?
---

Još Sudetine poezije

GODOT

2007-01-22T00:04:00.001+01:00

Zadnjih nekoliko dana imam jak osjećaj da se nešto događa ili će se uskoro dogoditi, a ja se nalazim na krivom mjestu. Ne mogu točno objasniti, ali od subote sam se spojio na internet najmanje trideset puta i svaki put temeljito pregledao inbox, kao da očekujem važno pismo. Nešto me tjeralo da se prijavim na sve forume koji sam u životu posjetio da provjerim osobne poruke, da odgovorim na sve stare e - mailove, poruke s mobitela i neuzvraćene telefonske pozive. Ali još uvijek ne spavam dobro, satima besciljno sjedim kraj telefona ili gledam kroz prozor očekujući nekog da se napokon pojavi iza ugla i donese smisao svemu ovome.

VLADIMIR: Spavam li ovoga trenutka? Sutra, kad mi se bude činilo da se budim, što ću reći o ovom danu? Da sam sa svojim prijateljem Estragonom na ovom mjestu do noći čekao Godota? Da je Pozzo prošao sa svojim nosačem i da je razgovarao s nama? Vjerojatno. Ali što će od svega toga biti istina?

CINIČAN POGLED NA NEKE STVARI

2007-01-22T00:01:00.000+01:00

Nakon što prijeđemo određene godine, postaje gotovo nemoguće tolerirati sitnice, smiješna ponašanja i karakterne mane osobe s druge strane razgovora. Ukratko - što smo stariji, to sve teže stvaramo prijateljstva. Do ovog zaključka došao sam nakon dvotjednog razmišljanja i predugačkog razgovora (čitaj: monologa) s Nikolinom sinoć u Cici. Kako je prijateljstvo u svojoj biti jedna jako agresivna stvar – jer nepovratno mijenja ljude koje povezuje – pitanje je koliko se mi uopće želimo mijenjati. Ili je za neke promjene ipak prekasno?

Jer priznali mi to ili ne, najbolji smo prijatelji prvo sebi. Korekcija vlastitih postupaka i savijanje principa zbog nekog drugog nikad mi nisu bili na listi prioriteta. A tek pitanje rutine! U dnevnom rasporedu podređenom Marinu trebao bih naći vremena i za Druge, one kojima predbacujem da me se sjete samo kad žele nešto, iako i ja činim baš to: sjetim ih se kad mi treba njihovo rame da se naslonim, uho koje će slušati moje besmislice ili usta čiji će žamor otjerati moje misli.

I na kraju više ne znam jesam li presretan ili tužan zbog činjenice da imam tek nekolicinu prijatelja, ali takvo je stanje stvari. Kad bolje razmislim, ima još nekih ljudi u mom životu koji su mi dragi i s kojima volim provoditi vrijeme. Nisam siguran što da mislim o tome. U paralelnom svemiru bili bi mi jako bliske osobe, a u ovom nas dijeli ocean samoizgrađivanja, nerazumijevanja i vlastite razmaženosti čije bi razgrađivanje iziskivalo truda i energije koje mi ponekad tako prokleto manjka.