06 travnja, 2008

NEMIRI

Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.

(Meša Selimović, "Derviš i smrt")

01 travnja, 2008

XII.

Ovaj mjesec navršava se 105 godina od Sudetina rođenja i 81 godina od njegove prerane smrti.

U dolini prođe lisica, protegne se vuk u brlogu, pa se opet sve uspokoji, smiri, stiša. Mjesec se kida u zlatnim prstenovima, ovija se oko grančica i peteljaka i prolazi zadihan preko šume...
To netko plače?
Sluša Mor - i opet mu se pričini da netko stoji iza drveta. Njegove su ruke vitke i rutave. On ga zove.
-Tko si ti?
-Tko si ti?
Ali nitko ne odgovara. Drvo se giba, čuje se kako korijen prelazi preko korijena i duhovi mrtvih lugara
šušte u krošnjama.
I Mor se zabrinjuje, ogleda se i nešto
traži. Pričinja mu se da je nešto drugo - da nije Mor. Mor - to je san, a on je biće iza drveta... Tresu mu se grudi i oči izgaraju od zaprepaštenja...
On nema ruke kao čovjek, njegove su ruke šape. Krvave vučje šape. On nije Mor. Mor je san, a on je tuga iza drveta.
Pritaji se da zaboravi, ali ga starčevo lice sjeća svega. I opet se pričinja da čuje kako ga netko zove.

-Mor, Mor, Mor!
Ali to nije čovječji govor. To uopće nije govor. To su otajni nerazumljivi glasovi. To je misao.
I Mor se stište uz oca i moli. Moli zoru da što prije dođe.
A ona je tako okrutna i dolazi polako.

(Đuro Sudeta, "Mor")