U dolini prođe lisica, protegne se vuk u brlogu, pa se opet sve uspokoji, smiri, stiša. Mjesec se kida u zlatnim prstenovima, ovija se oko grančica i peteljaka i prolazi zadihan preko šume...To netko plače?
Sluša Mor - i opet mu se pričini da netko stoji iza drveta. Njegove su ruke vitke i rutave. On ga zove.
-Tko si ti?
-Tko si ti?
Ali nitko ne odgovara. Drvo se giba, čuje se kako korijen prelazi preko korijena i duhovi mrtvih lugara šušte u krošnjama.
I Mor se zabrinjuje, ogleda se i nešto traži. Pričinja mu se da je nešto drugo - da nije Mor. Mor - to je san, a on je biće iza drveta... Tresu mu se grudi i oči izgaraju od zaprepaštenja...
On nema ruke kao čovjek, njegove su ruke šape. Krvave vučje šape. On nije Mor. Mor je san, a on je tuga iza drveta.
Pritaji se da zaboravi, ali ga starčevo lice sjeća svega. I opet se pričinja da čuje kako ga netko zove.
-Mor, Mor, Mor!
Ali to nije čovječji govor. To uopće nije govor. To su otajni nerazumljivi glasovi. To je misao.
I Mor se stište uz oca i moli. Moli zoru da što prije dođe.
A ona je tako okrutna i dolazi polako.
(Đuro Sudeta, "Mor")
Nema komentara:
Objavi komentar