BEZ TREĆEGA

"Ljubomor nije posljedica jednog fakta nego jedne dispozicije. Za ljubomor između dvoje ljudi ne treba da postoji onaj treći, nego mogućnost, a ta postoji uvijek u očima onoga, koji strepi za nekoga, koga voli, dakle mogućnosti, da bi mogao stupiti u akciju bilo tko, tko bi mogao biti onaj treći. Ljubomor je, dragi, kao i ljubav. Ne treba tu trećega. Dvoje je dosta."

VLADIMIR KOVAČIĆ

Vladimir Kovačić (1907. - 1959.) bio je hrvatski pjesnik zavičajne tematike, rođen u Vinkovcima. Zbog brojnih elemenata slavonske tradicije i sjetnih slavonskih ugođaja u svojoj lirici nazivali su ga melankolikom panonske ravnice.

Već u srednjoj školi pjesme su mu objavljivali poznati književni časopisi, a prva samostalna zbirka Otrovano proljeće ugledala je svjetlo dana 1938. godine. Drugu samostalnu zbirku Ceste i jablani objavio je 1952., a treća zbirka Jantar na suncu (1959.), koju je autor sam priredio kao retrospektivu svoga pjesničkog stvaranja, objavljena je posthumno.


LJUBAV JE UŠLA U KUĆU

Žaluzine
odmah su sklopile velike zelene oči.
Sjene u sobama
rasplakale se od ganuća.
Grlica je zagugutala u kavezu.
Fotografije su požutjele od zavisti.
U klaviru čula se žica.
Fikusi su zadrhtali
kao vrbe, dolje, na potoku.

Ljubav je ušla u kuću.
Kuća je čudna.
Iz kuće su iznijeli
sve sadašnje i buduće mrtvace.
Sve čudnija je kuća, u ljubavi.
Školjka više ne šumi tišinu, već radost.
Kuća je u čudu. Sve je rumenija.
Čaše u vitrinama zvone i čekaju vino.
Meka je kuća. Na svim je stvarima mahovina.
Zavjese na prozorima
jedra su. Nadimlju se.
Meka je kuća. Kuća je baršunasta kutija.
Dragulj je u njoj. Dragulj.

Ljubav je ušla u kuću.
Zrcala liju nemir, slike i sjene.
Peći su dobroćudni medvjedi. Mumljaju.
Smiju se sadržaji u svim knjigama.
Srca tuku. Jako. Satovi biju.
Sagovi
od dragosti gutaju svaki korak
(kao djeca slatkiše.)
Jablanovi pred kućom šume u groznici vjetra.
Otputovati.
Kuća je brod. Vješa šarene zastave.
Otputovati! Otputovati!

HVALJEN ISUS, MOJA STARA BAKO

Hvaljen Isus, moja stara bako;
Hvaljen Isus, radenica moja!

Ja u snima često k Tebi idem,
kad krunicu molim uspomena.
Sni o Tebi po bosiljku mire.
Ja Te vidim:
čučiš pokraj trijema
i prebireš vunu za vretena.

Kako si mi, moja stara bako?
Kako si mi, radenice moja
i najbolja veziljo i tkaljo?
Kako si mi, živa željo moja?

Orah šumi. Zdrava će Marija.
Pometena mora bit avlija.
Tvoje ruke
uvijek, uvijek žure.

Nemir snova korake Ti sluša:
šušti lišće, u njima je jesen;
u njima je Tvoja blaga duša.

Bašča vene otkad Tebe nema.
Stazice su zarasle sa dračem,
i cvrčci se javljaju sa plačem,
i rosa je suza prolivena.