VUKOVAR POST SCRIPTUM

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? (Siniša Glavašević)

http://www.un.org/icty/bhs/cases/mrksic/mrksic_main.htm

ŠEHEREZADA

Prije nekoliko dana u posjet nam je došla baka. Ponijela je sa sobom omanju torbu s odjećom i torbu od priča tešku nekih osamdeset godina. Ta nevidljiva torba njezin je posljednji životni projekt. Otkad je prije nekoliko godina ostala sama, vrijeme provodi pričajući. Svojoj djeci, unucima, susjedima, nepoznatim ljudima na ulici, a kad nitko ne sluša priča sama sa sobom. Na kraju puta odlučila je još jednom ispričati svoj život i napraviti svojevrsnu autobiografiju ili inventuru, kao da mora sve reći jer ništa ne želi ponijeti sa sobom. Ponekad joj se čini da neće imati dovoljno vremena da sve ispriča, pa provede čitav dan u sjećanju na Drugi svjetski rat i poratne godine u izbjeglištvu, na obitelj koje odavno nema ili na ovaj posljednji rat kojeg je gledala iz prvog reda, s balkona kina Sarajevo. Drugi put je zadovoljna brojem stranica pa popodne provede u fotelji, u tišini prebirući po preostalim pričama i tražeći inspiraciju za nastavak. Njezine priče su bez početka i kraja, u njima se isprepliću prošlost i sadašnjost u čudnoj mješavini, a glavni i sporedni likovi munjevito se pojavljuju u određenom trenutku, da bi već u sljedećem postali nevažni i bili brzo zamijenjeni novima. Ona je Carmen iz tvornice duhana u Hercegovini, Šeherezada koja ima 1001 priču, Julija kojoj su branili da viđa mog djeda Romea, komedijaš koja se glasno smije jednoj staroj šlapi koja se misteriozno zagubila prije petnaest godina.

Danas nije bila naročito raspoložena, kao da joj napokon ponestaje priča. Tek nekoliko rečenica o nekom davno umrlom rođaku i ocu koji se nikad nije vratio iz rata. Priču je završila riječima: "Ja sam ti pri kraju, moj Marine", kao iskusni pripovjedač ostavljajući slušatelja u nedoumici, nesigurnog oko toga o kojem je točno kraju u ovoj priči riječ.

PANTA REI

Ljeto... Vrućina, sveprisutna, uporna, teška vrućina od kojih se žare crijepovi, a na ulicama plešu fatamorgane. Vrućina koja ubija želju i zbog kojeg je slobodno vrijeme neispunjeno i nepotrošeno u spavaćoj sobi, uz televizor i ispred frižidera.

Na putu u Tounj oblaci su se ipak smilovali i stvorili savršene kulise. Zastrli su sunce, a lijena kišica iz olovnih oblaka dozivala je atmosferu usporene, pomalo depresivne provincije u nedjelju popodne. Praznina je izvirivala iz svake raskvašene njive, kukuruzišta i prozora iza kojih se nije događalo ništa. Došli smo do kraja ceste i na već bezbroj puta prijeđenom raskrižju skrenuli desno. Svaki put kad bismo skrenuli pronašli bi sve manje Tounja, a sve više nekog običnog sela koje odumire u sivilu svakodnevice. Ovaj put više nisam bio siguran gdje smo stigli. Prošetao sam već bezbroj puta prošetanom cestom, niz rijeku pa do mosta, a tamo je bila samo gomila lišća zaglavljenog između mutne vode i betonske brane. Što sam uopće očekivao?

Na raskrižju me čekao brat pa smo u novom crvenom automobilu krenuli prema osnovnoj školi, na prednjim sjedištima on i ja, na zadnjim dvoje začuđene djece koja više ne prepoznaju cestu kojom su prošli toliko puta. I ta škola, moj bože, naša škola... Ako zgrade mogu ostariti, onda je ova u dubokoj starosti koju pokušava sakriti nespretnim dječjim crtežima okačenim po zidovima. Ivica Kičmanović išao je u ovu školu.

"Mi smo zauvijek otišli odavde", rekao je brat na povratku, dok smo se spuštali prema raskrižju na kojem je nekad davno sve počinjalo i nestajalo. Jedno obično raskrižje s zahrđalim putokazima gdje je počinjalo selo kojem smo nekad davno pripadali moj stariji mlađi brat i ja, selo koje puno više pripada mami i tati i koje im znači više nego što će to oni ikada priznati, svijet koji je danas neki pogrešni akvarel, čudnovata kopija u koju se niti ne pokušavamo uklopiti. Otišli smo prije punih 15 godina, ali čini mi se da je i Tounj nekamo otišao. Preselio na groblje, propio se, otišao u stečaj, oženio se i dobio dijete, pokvarila ga je politika i globalno zatopljenje. U dragi sad rastu krumpiri, dućan ne prodaje rondoment i 'Tako', a ja više nisam siguran koliko mi je uopće stalo do dječjih besmislica, ako dječje stvari uopće mogu biti besmislene.

Kažu da je svako putovanje jedna autobiografija. Kako stvari stoje, ovo je poglavlje došlo k svom definitivnom završetku.

Halah - Mazzy Star

NEKI STARI LANCI

"Kad bi naše prijateljstvo ovisilo o vremenu i prostoru, onda bismo, svladavši vrijeme i prostor, upropastili i naše bratstvo! Svladamo li prostor, ostaje nam samo OVDJE. Svladamo li vrijeme, ostaje nam samo SADA. Zar ne misliš da ćemo se na tom putu, između Sada i Ovdje, ipak povremeno susretati?"

Nakon punih deset godina sreo sam Ivu. Namjerno ili igrom slučaja izgubili smo kontakt kada smo oboje bili djeca, najbolji prijatelji osmaši koji su se svom silom trsili biti stariji i odvažniji. Kao nožem odrezano prijateljstvo visilo je na koncu jednog telefonskog poziva čiji broj nikad nije utipkan. Večeras su sada i ovdje napokon savladani u kvartovskom kafiću, uz vesele osmjehe pune neugode banalnih pitanja o fakultetu i ljudima koje smo nekad istovremeno i istoprostorno poznavali. Deset godina i više je nego dovoljno da nas prostor i vrijeme izmijene do neprepoznatljivosti, ali opet da ostave dovoljno sličnosti na našim licima koja tako dobrom poznatošću draškaju neka davno zaboravljena osjećanja i izazivaju zbunjenost. Na povratku kući električna oluja bjesnila je u mojoj glavi, praćena munjama, kišom i vjetrom koji je prevrtao kante s otpacima, šibao brezovima granama i lupao prozorima.

Deset godina i deset minuta kasnije opet sam bio u svojoj dnevnoj sobi. Banalni film na televiziji i misao o sutrašnjem radnom danu bili su dovoljni da se oluja smiri. Od Ive i vjetra koji je maločas tako snažno šibao gradom na kraju je ostao tek lagani povjetarac, rasuto lišće i dvije-tri lokve na ulici sjećanja.