KONAČNO RJEŠENJE

"Što se ta mala Židovka tu još klati po Zagrebu?!"

Lea Deutsch (1927 - 1943) zagrebačka je glumačka zvijezda, uspješno i temeljito zaboravljena od kazališne publike i kulturnog miljea Hrvatske. Imala je samo pet godina kad je prvi put nastupila na pozornici Narodnog kazališta, ali već ubrzo nakon prvog nastupa, bila je to uloga Priske u "Graničarima", osvojila je zagrebačku publiku. "Hrvatska Shirley Temple" ili "mala Ljerka Šram", kako su joj tepale novine tog vremena, punila je gledališta i kazališne blagajne, kritičari su govorili da da "mora u veliki svijet", jer "u našoj maloj i sitničavoj sredini nema dovoljno mogućnosti za razvitak i napredak". O njoj su pisale novine u Austriji, Njemačkoj, snimljen je i dokumentarni film u Francuskoj, a zagrebačke novine nazivale su je “velikom umjetnicom” i “najnovijom atrakcijom Zagreba”.

Kada je 1940. odigrala svoju posljednju ulogu u drami "Spis broj 516" iza sebe je već imala zavidnu osmogodišnju karijeru. Onda je došao rat i Lea više nije smjela nastupati. "Znala je nepomično sjediti na klupi preko puta kazališta u malenom kaputiću, uzorak riblja kost, sa žutom zvijezdom na rukavu i satima buljiti u tu zgradu u kojoj je nekada bila zvijezda, a sada nije mogla ni ući u zgradu", prisjetio se Relja Bašić svoje kolegice iz evangeličke škole u Gundulićevoj u Nacionalu prije godinu dana.

No, ni njezina nevjerojatna popularnost i omiljenost među Zagrepčanima, ni pokušaji bijega s partizanima, ni krštenje u jednoj zagrebačkoj crkvi (kad joj je pridodano katoličko ime Dragica) nisu je uspjeli spasiti. Naime, god. 1943 Zagreb je posjetio Heinrich Himmler kako bi ubrzao čišćenje Židova iz Hrvatske. Ubrzo nakon toga ustaške vlasti su Leu s majkom Ivkom i mlađim bratom Sašom uhapsili i poslali u Auschwitz. Šesnaestogodišnje glumačko čudo od djeteta našlo se u vagonu za stoku u koji je utrpano s još 70 svojih sugrađana. Prema svjedočenju preživjelih, vožnja je trajala šest dana i pet noći, a samo u tom vagonu 25 ljudi je umrlo, a 12 poludjelo, izbezumljeno od gladi i žeđi. Među onima koji nisu izdržali užase bila je i Lea Deutsch, ne stigavši živa u njemački logor u kojem se gubi svaki trag njezinoj majci i bratu.

Rat je preživio samo otac Stjepan, zahvaljujući liječnicima bolnice Sestara milosrdnica koji su ga skrivali od ustaša. Umro je pedesetih godina, a pokopan je na židovskom dijelu groblja Mirogoj. Na grobu se nalazi i Leina slika.

VUKOVAR POST SCRIPTUM

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? (Siniša Glavašević)

http://www.un.org/icty/bhs/cases/mrksic/mrksic_main.htm

GUSTAV KRKLEC

Gustav Krklec (1899 - 1970) bio je hrvatski književnik i prevoditelj. Rođen je u Udbinji kraj Karlovca kao sin Gustava Krkleca, stare zagorske korenike, i Hermine Krklec, rođene Wells. Odrastao je u zagorskom selu Maruševec. Njegovo antologijsko pjesništvo konciznog, neposrednog i jasnog izraza očituje vedrinu i životnu radost, ali i metafizičku tjeskobu.


BEZIMENOJ

Starinska ura na ormaru spava.
Kazaljke njene već se rđom žute.
Umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotničke pute.

Ja ne znam gdje sam? Nešto tamno slute
umorne oči. Noć je. Topla. Plava.
Tako je teško, kada stvari šute
i kad se miješa prošlost, san i java.

Pa gasim staru lampu, sklapam oči.
Nitko mi neće u posjete doći,
ni tat, ni gost, ni drug, ni draga žena.

Naslonim glavu na krilo samoći
i slušam zvižduk vlakova u noći.
- O gdje si sada, gdje si, Bezimena?


TAMNICA VREMENA - SUSRET

O Bezimena, mi ćemo se sresti
jedanput negdje na dalekoj cesti,

bjegunci bijedni, beskućnici, raja,
bez praga rodnog i bez zavičaja.

I naše oči, nekad žive vatre,
kružit će tuđim krajem ko da snatre.

Naš susret bit će samo ruku stisak.
Trenutak šutnje. Pozdrav. Ili vrisak?

Krvavi vrisak, što su prošli dani
i što smo na tom strašnom putu strani.

---

THE GAME THAT WAS NEVER PLAYED

Članak je nedavno objavljen u časopisu "European Geographer". Broj je bio posvećen nogometu i geografiji, s posebnim naglaskom na svjetsko nogometno prvenstvo u Njemačkoj 2006. Autor yours truly.



It was a sunny afternoon during the World Cup in Germany: the match between Argentina and Serbia and Montenegro was about to start. The players were standing on the field and soon the anthem Hej Slaveni spread across the stadium. To an uninformed observer nothing was unusual with this picture, but to some folks in the Balkans it was the non-sentimental last good bye to what ever was left of Yugoslavia.

Two decades before this Yugoslavian team was on the make. Having won the U-21 World Cup in 1987, it seemed that the future for the country’s football prodigy was going to be shiny. The team made of young stars such as Robert Prosinecki, Zvonimir Boban, Davor Suker and Predrag Mijatovic scored on average 2.44 goals per match, upsetting Brazil on their way to the finale against West Germany. Hej Slaveni sounded proudly at the award ceremony when Yugoslavian players lifted the trophy. They were indeed the future of the game. But events that followed transformed the situation into a ‘what might have been’ story when Yugoslavia violently started crumbling into pieces. And nowhere else but on a football stadium.

The famous never-played match between Red Star Belgrade and Dinamo Zagreb on May 13th 1990 amongst Croatian football fans is widely considered to be the date of the conflict kick off. After a violent rampage across Zagreb, Croatian supporters of Dinamo (called Bad Blue Boys) and Serbian supporters of Red Star (Delije) entered the Maksimir stadium. A few minutes later Delije, headed by their leader Željko Ražnatović Arkan, started tearing plastic seats and throwing them at the Dinamo supporters, alongside with bottles and stones. When they tore down the fence which was separating them from Dinamo supporters, the conflict spread to field with Serb-dominated police helping Delije in beating Dinamo supporters. The captain of Dinamo Zvonimir Boban came to help the Bad Blue Boys and attacked one of the police officers with a kung fu kick which made him an icon of the independence movement. The battle lasted for 70 minutes, police came back with reinforcements, many people were wounded, many arrested and the stadium burned. Zvonimir Boban was suspended from the national team for six months and missed the 1990 World Championship where Yugoslavia lost in the quarterfinals to – Argentina.

The battle from the Maksimir stadium soon continued in trenches, and the borders drawn on the maps divided the Yugoslav football team into six successors leaving many unanswered questions. What would become of the 1987 World champions, could they indeed fulfill their potentials or would the ethnicity and political situation within Yugoslavia influence the sport? All we know is that except for the 1998 World Cup third place won by Croatia, so far none of the ex-Yugoslav teams left a mark in football history. Serbia and Montenegro continued to (ab)use the name Yugoslavia for a few years alongside with the national anthem and football teams of both Zagreb and Belgrade were used in sharpening the nationalistic sentiments. Dinamo soon changed the name to more “appropriate” Croatia Zagreb under the strong patronage of Croatian president Franjo Tudjman and Red Star supporters become one of the strongest and most powerful pillars of Slobodan Milosevic regime.

Montenegro opted for the independence several weeks before the World Cup start, and the game against Argentina was the last to be played for an already nonexistent country. Hej Slaveni were sent to history with a final score of 0 – 6. And after all what was said and done during the nineties in the name of football, nationalism and land, it seems that nothing was more appropriate and more deserved than such a shameful and a pathetic good-bye.

MARIE JONES

"It hurts when people come up and ask me, How does it feel to be the last one? That's a hard question to answer."

Poglavica Marie Jones iz plemena Eyak na Aljasci posljednji je živući govornik 3000 godina starog Eyak jezika. Rođena je 1918.