THE GAME THAT WAS NEVER PLAYED

Članak je nedavno objavljen u časopisu "European Geographer". Broj je bio posvećen nogometu i geografiji, s posebnim naglaskom na svjetsko nogometno prvenstvo u Njemačkoj 2006. Autor yours truly.



It was a sunny afternoon during the World Cup in Germany: the match between Argentina and Serbia and Montenegro was about to start. The players were standing on the field and soon the anthem Hej Slaveni spread across the stadium. To an uninformed observer nothing was unusual with this picture, but to some folks in the Balkans it was the non-sentimental last good bye to what ever was left of Yugoslavia.

Two decades before this Yugoslavian team was on the make. Having won the U-21 World Cup in 1987, it seemed that the future for the country’s football prodigy was going to be shiny. The team made of young stars such as Robert Prosinecki, Zvonimir Boban, Davor Suker and Predrag Mijatovic scored on average 2.44 goals per match, upsetting Brazil on their way to the finale against West Germany. Hej Slaveni sounded proudly at the award ceremony when Yugoslavian players lifted the trophy. They were indeed the future of the game. But events that followed transformed the situation into a ‘what might have been’ story when Yugoslavia violently started crumbling into pieces. And nowhere else but on a football stadium.

The famous never-played match between Red Star Belgrade and Dinamo Zagreb on May 13th 1990 amongst Croatian football fans is widely considered to be the date of the conflict kick off. After a violent rampage across Zagreb, Croatian supporters of Dinamo (called Bad Blue Boys) and Serbian supporters of Red Star (Delije) entered the Maksimir stadium. A few minutes later Delije, headed by their leader Željko Ražnatović Arkan, started tearing plastic seats and throwing them at the Dinamo supporters, alongside with bottles and stones. When they tore down the fence which was separating them from Dinamo supporters, the conflict spread to field with Serb-dominated police helping Delije in beating Dinamo supporters. The captain of Dinamo Zvonimir Boban came to help the Bad Blue Boys and attacked one of the police officers with a kung fu kick which made him an icon of the independence movement. The battle lasted for 70 minutes, police came back with reinforcements, many people were wounded, many arrested and the stadium burned. Zvonimir Boban was suspended from the national team for six months and missed the 1990 World Championship where Yugoslavia lost in the quarterfinals to – Argentina.

The battle from the Maksimir stadium soon continued in trenches, and the borders drawn on the maps divided the Yugoslav football team into six successors leaving many unanswered questions. What would become of the 1987 World champions, could they indeed fulfill their potentials or would the ethnicity and political situation within Yugoslavia influence the sport? All we know is that except for the 1998 World Cup third place won by Croatia, so far none of the ex-Yugoslav teams left a mark in football history. Serbia and Montenegro continued to (ab)use the name Yugoslavia for a few years alongside with the national anthem and football teams of both Zagreb and Belgrade were used in sharpening the nationalistic sentiments. Dinamo soon changed the name to more “appropriate” Croatia Zagreb under the strong patronage of Croatian president Franjo Tudjman and Red Star supporters become one of the strongest and most powerful pillars of Slobodan Milosevic regime.

Montenegro opted for the independence several weeks before the World Cup start, and the game against Argentina was the last to be played for an already nonexistent country. Hej Slaveni were sent to history with a final score of 0 – 6. And after all what was said and done during the nineties in the name of football, nationalism and land, it seems that nothing was more appropriate and more deserved than such a shameful and a pathetic good-bye.

MARIE JONES

"It hurts when people come up and ask me, How does it feel to be the last one? That's a hard question to answer."

Poglavica Marie Jones iz plemena Eyak na Aljasci posljednji je živući govornik 3000 godina starog Eyak jezika. Rođena je 1918.

"DOMOVINA JE KAO ČAŠA MLIJEKA"

S mojom generacijom jedan je običaj otišao u povijest. Na Dan republike 1989. tisuće su djece diljem Jugoslavije polagale svečanu zakletvu državi i Titu po posljednji put. Pripreme za događaj obavezno su počinjale nekoliko mjeseci ranije, kada bi se na SPRZ-u (satu pionirske razredne zajednice) izrađivali ukrasi, učile i vježbale recitacije i stupanje u koloni. Sam dan bio je jedan od važnijih u čitavom selu. Priredba se održavala u za tu prigodu svečano ukrašenoj školskoj dvorani, a nas je u prvom razredu bilo 'čak' 17 budućih pionira.


Sve je započelo intoniranjem Hej Slaveni u izvedbi sedmašica i osmašica na neizostavnim melodikama. Onda je zasviralo Pioniri maleni, mi smo vojska prava, svakog dana rastemo k'o zelena trava... i kolona je ušla u dvoranu, sa mnom na čelu. Nosili smo bijele košulje i plave hlače ili haljinice i svatko je održao kratak recital. Došao je pukovnik JNA pred kojim smo polagali zakletvu. Dobili smo plavu titovku s petokrakom, crvenu maramu, slikovnicu, pionirsku knjižicu i crveni karanfil. Poslije je slijedila zakuska s hrpom kolača, torti i coca-cole. Bila je to nezaboravno iskustvo za svako dijete i definitivno najponosniji dan u mom dotadašnjem životu. Godinu dana kasnije došle su promjene i nitko nije bio zainteresiran za naglo omražene komunističke običaje i dječje zakletve o samoupravljanju i bratstvu i jedinstvu.

TV NOSTALGIJA: Na tajnom zadatku

Ova serija mi je jedno od najdražih sjećanja iz djetinjstva. Zbog Jona-Erika Hexuma kao šestogodišnji klinac sanjao sam o karijeri kaskadera i tajnog agenta.

Danas sam profesor, što je skoro pa isto.

VLADO VLAISAVLJEVIĆ

Malo je pjesnika u novijoj hrvatskoj književnosti u kojih je ono što se zove biografija samo drugo ime za sve ono što je proizlazilo iz pjesničke vokacije. Postoje pjesnici koji su u građanskom životu bili uredni činovnici, bankarski stručnjaci, političari, borci za novo ili privrženici starog, takvi pjesnici gdje je poezija bila jedno a praktična strana života drugo, pa se pričinjalo kao da postoje dvije ličnosti ili dva angažmana, dva usuda i dva kolosijeka za dvije različite usmjerenosti. U Vlaisavljevića sve je bilo u službi poezije, sve se moglo pravdati prirodom 'pjesničkog posla' i mnoga je nelogičnost postajala tako 'često estetički logična'.

Rođen je u Jastrebarskom 1900. Za života boem, bez stalnog zaposlenja, osiguranih mjesečnih prihoda, uhodana posla i fakultetske diplome. U vječnoj potrazi za poslom, namještenjem koje ne nalazi, razapet između Zagreba u kojem gladuje i Jastrebarskog u kojem se ne snalazi, nepraktičan da pokuca na prava vrata a dovoljno svoj i neprilagodljiv da se u datim okolnostima pokuša 'snaći'.

Umro je 1943 u Jastrebarskom. «Doveo ga je jedne proljetne večeri policajac. Pio je prije toga više dana i pijan došao u Jastrebarsko kao da je znao da će umrijeti; pijan je pao s vlaka i sav se izubijao. Bio je u strašnom stanju, hlače su mu bile otraga poderane i kroz rupu se vidjelo golo tijelo; bio ih je u pasu, umjesto remenom, povezao kravatom. Na ruci je imao ranu koju je zadobio kad je pijan pao i ta ga je rana odvela u smrt. Dobio je otrovanje i nije htio otići na vrijeme liječniku, pa je umro».
(Saša Vereš)

MAČKA

Dvorište zaudara kosturnicom smrti.
Cvili točak rasklimane tačke.
Rulja se djece oko nje vrti:
Pogreb je od batina uginule mačke.

Jedno joj oko zeleno škilji
Ko svjetiljka zabitne ulice.
Muha u njega netremice pilji
Čekajuć gozbu na vršku gubice.

Stanarke po prozorima, raščupane sove,
Bluzom ko krilima skrivaju grudi.
S tavana bolesnik promuklo zove.
Ulica se pogrebu čudi.

Kraj hrpe smeća povorka stade.
Mrtvu mačku baciše u jamu.
Najmlađe je dijete govorilo u tamu:
Možda bi još noćas imala mlade.


VRIJEME

Suton, stari zvonar,
Tiho zvoni na večernju.

Na licima ljudi brige sutrašnjeg dana,
Samo su podrumi legla gole radosti
Od koje vrišti harmonika bludnica pjana,
To se subota, mrka krčmarica, sjeća svoje mladosti.

Ulazim i ja i zovem čašu. Mrak mi u nju crne kapi toči
I dok gledam njegove podle oči,
Vrijeme, bešćutni grobar, prst mi u srce moči.