NEMIRI

Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.

(Meša Selimović, "Derviš i smrt")

XII.

Ovaj mjesec navršava se 105 godina od Sudetina rođenja i 81 godina od njegove prerane smrti.

U dolini prođe lisica, protegne se vuk u brlogu, pa se opet sve uspokoji, smiri, stiša. Mjesec se kida u zlatnim prstenovima, ovija se oko grančica i peteljaka i prolazi zadihan preko šume...
To netko plače?
Sluša Mor - i opet mu se pričini da netko stoji iza drveta. Njegove su ruke vitke i rutave. On ga zove.
-Tko si ti?
-Tko si ti?
Ali nitko ne odgovara. Drvo se giba, čuje se kako korijen prelazi preko korijena i duhovi mrtvih lugara šušte u krošnjama.
I Mor se zabrinjuje, ogleda se i nešto traži. Pričinja mu se da je nešto drugo - da nije Mor. Mor - to je san, a on je biće iza drveta... Tresu mu se grudi i oči izgaraju od zaprepaštenja...
On nema ruke kao čovjek, njegove su ruke šape. Krvave vučje šape. On nije Mor. Mor je san, a on je tuga iza drveta.
Pritaji se da zaboravi, ali ga starčevo lice sjeća svega. I opet se pričinja da čuje kako ga netko zove.
-Mor, Mor, Mor!
Ali to nije čovječji govor. To uopće nije govor. To su otajni nerazumljivi glasovi. To je misao.
I Mor se stište uz oca i moli. Moli zoru da što prije dođe.
A ona je tako okrutna i dolazi polako.

(Đuro Sudeta, "Mor")

BEZ TREĆEGA

"Ljubomor nije posljedica jednog fakta nego jedne dispozicije. Za ljubomor između dvoje ljudi ne treba da postoji onaj treći, nego mogućnost, a ta postoji uvijek u očima onoga, koji strepi za nekoga, koga voli, dakle mogućnosti, da bi mogao stupiti u akciju bilo tko, tko bi mogao biti onaj treći. Ljubomor je, dragi, kao i ljubav. Ne treba tu trećega. Dvoje je dosta."

VLADIMIR KOVAČIĆ

Vladimir Kovačić (1907. - 1959.) bio je hrvatski pjesnik zavičajne tematike, rođen u Vinkovcima. Zbog brojnih elemenata slavonske tradicije i sjetnih slavonskih ugođaja u svojoj lirici nazivali su ga melankolikom panonske ravnice.

Već u srednjoj školi pjesme su mu objavljivali poznati književni časopisi, a prva samostalna zbirka Otrovano proljeće ugledala je svjetlo dana 1938. godine. Drugu samostalnu zbirku Ceste i jablani objavio je 1952., a treća zbirka Jantar na suncu (1959.), koju je autor sam priredio kao retrospektivu svoga pjesničkog stvaranja, objavljena je posthumno.


LJUBAV JE UŠLA U KUĆU

Žaluzine
odmah su sklopile velike zelene oči.
Sjene u sobama
rasplakale se od ganuća.
Grlica je zagugutala u kavezu.
Fotografije su požutjele od zavisti.
U klaviru čula se žica.
Fikusi su zadrhtali
kao vrbe, dolje, na potoku.

Ljubav je ušla u kuću.
Kuća je čudna.
Iz kuće su iznijeli
sve sadašnje i buduće mrtvace.
Sve čudnija je kuća, u ljubavi.
Školjka više ne šumi tišinu, već radost.
Kuća je u čudu. Sve je rumenija.
Čaše u vitrinama zvone i čekaju vino.
Meka je kuća. Na svim je stvarima mahovina.
Zavjese na prozorima
jedra su. Nadimlju se.
Meka je kuća. Kuća je baršunasta kutija.
Dragulj je u njoj. Dragulj.

Ljubav je ušla u kuću.
Zrcala liju nemir, slike i sjene.
Peći su dobroćudni medvjedi. Mumljaju.
Smiju se sadržaji u svim knjigama.
Srca tuku. Jako. Satovi biju.
Sagovi
od dragosti gutaju svaki korak
(kao djeca slatkiše.)
Jablanovi pred kućom šume u groznici vjetra.
Otputovati.
Kuća je brod. Vješa šarene zastave.
Otputovati! Otputovati!

HVALJEN ISUS, MOJA STARA BAKO

Hvaljen Isus, moja stara bako;
Hvaljen Isus, radenica moja!

Ja u snima često k Tebi idem,
kad krunicu molim uspomena.
Sni o Tebi po bosiljku mire.
Ja Te vidim:
čučiš pokraj trijema
i prebireš vunu za vretena.

Kako si mi, moja stara bako?
Kako si mi, radenice moja
i najbolja veziljo i tkaljo?
Kako si mi, živa željo moja?

Orah šumi. Zdrava će Marija.
Pometena mora bit avlija.
Tvoje ruke
uvijek, uvijek žure.

Nemir snova korake Ti sluša:
šušti lišće, u njima je jesen;
u njima je Tvoja blaga duša.

Bašča vene otkad Tebe nema.
Stazice su zarasle sa dračem,
i cvrčci se javljaju sa plačem,
i rosa je suza prolivena.

NEKAKO S PROLJEĆA

Jučer su na zatvorsku kaznu osuđeni Tomislav Madi, Mario Jurić, Zoran Poštić, Davor Lazić i Mijo Starčević, pripadnici Hrvatske vojske koji su 17. veljače 1992. u Cerni Kraj Županje ubili četveročlanu srpsku obitelj, opljačkali ih i zatim minirali kuću. Madi je naredio ubojstvo i dobio 20 godina, Jurić koji je pucao u Radomira, Anicu i njihovo dvoje djece, Milenu (16) i Marka (13), dobio je samo 12 godina, a ostali nisu dobili čak ni dvoznamenkastu zatvorsku kaznu.

U svojoj zadnjoj domaćoj zadaći iz hrvatskog jezika Milena je napisala: "Bezizlaznost nikad ne vidim, jer uvijek u meni ima nade da će sve jednom proći, da će meni netko pružiti ruku spasa i spasiti me ponora". Uvečer tog dana u nju i njenog mlađeg brata ubojice su ispalile po 11 metaka.