NUSPOJAVE

Oduvijek sam volio zaokružene kompozicije, priče koje bi se vratile gdje su i započele. U takvim slučajevima sve je bilo rečeno i nisu ostali nikakvi repovi - knjiga se mogla mirno zatvoriti.

Možda me baš zbog toga uhvatio neobičan osjećaj euforije dok sam sjedio u čekaonici doma zdravlja Črnomerec. Tu je sve počelo, prvi problemi i prva bakterijska zaraza. Od tada je prošlo pune četiri godine tableta, injekcija, bolnih briseva, neugodnih sondiranja i bezbrojnih čekaonica. Prvo kod doktora opće prakse gdje se uvijek netko žuri i ugura preko reda. Zatim Hrvatski zavod za javno zdravstvo, otužna zgrada na vrhu brijega koja odiše jučerašnjicom, pa Zarazna bolnica sa lošim razglasom i uplakanom djecom u čekaonici. Nezainteresirani doktori u državnom bolnicama koji ne pogledaju čovjeka dok nespretno lupaju po pisaćoj mašini i velikodušno dijele sad ove, sad one antibiotike. Uljuđeni doktori u privatnim ordinacijama sa svojim Dolce & Gabanna satovima i čekaonicama ukrašenim gipsanim anđelima gdje se ostavljaju računi s troznamenkastim i četveroznamenkastim ciframa.

A ja sam i dalje na početku. Zaraza se širi, jer osim tijela bakterije mi sve više okupiraju i misli. Četiri godine, 1460 dana u kojima me ponekad ništa nije boljelo, ponekad jedan dio tijela, ponekad drugi, a ponekad nisam znao da li me ne boli ništa ili me boli baš sve. I silne tablete, zelene, smeđe, bijele i žute, od ovih boli glava, od ovih me hvata vrtoglavica, od onih boli želudac. Svaka ima svoj miris, industrijski oštar miris koji osjećam u kosi, ispod noktiju i na koži. Miris koji me dočeka uvečer na plahtama i s kojim se budim ujutro na jastuku.

I tako nakon četiri godine ja sam opet sjedio na istom ili drugačijem mjestu, još jednoj čekaonici ili ordinaciji gdje je doktor postavljao pitanja na koja sam već bezbroj puta odgovorio. Boli li vas ovo? A je l' osjećate ovo? A događa li vam se ono? Više nisam znao što da mu odgovorim. Od mnogih pitanja na koja više nemam odgovor shvatio sam jednu stvar.

Zaboravio sam kako je to biti zdrav.