ŠEHEREZADA

Prije nekoliko dana u posjet nam je došla baka. Ponijela je sa sobom omanju torbu s odjećom i torbu od priča tešku nekih osamdeset godina. Ta nevidljiva torba njezin je posljednji životni projekt. Otkad je prije nekoliko godina ostala sama, vrijeme provodi pričajući. Svojoj djeci, unucima, susjedima, nepoznatim ljudima na ulici, a kad nitko ne sluša priča sama sa sobom. Na kraju puta odlučila je još jednom ispričati svoj život i napraviti svojevrsnu autobiografiju ili inventuru, kao da mora sve reći jer ništa ne želi ponijeti sa sobom. Ponekad joj se čini da neće imati dovoljno vremena da sve ispriča, pa provede čitav dan u sjećanju na Drugi svjetski rat i poratne godine u izbjeglištvu, na obitelj koje odavno nema ili na ovaj posljednji rat kojeg je gledala iz prvog reda, s balkona kina Sarajevo. Drugi put je zadovoljna brojem stranica pa popodne provede u fotelji, u tišini prebirući po preostalim pričama i tražeći inspiraciju za nastavak. Njezine priče su bez početka i kraja, u njima se isprepliću prošlost i sadašnjost u čudnoj mješavini, a glavni i sporedni likovi munjevito se pojavljuju u određenom trenutku, da bi već u sljedećem postali nevažni i bili brzo zamijenjeni novima. Ona je Carmen iz tvornice duhana u Hercegovini, Šeherezada koja ima 1001 priču, Julija kojoj su branili da viđa mog djeda Romea, komedijaš koja se glasno smije jednoj staroj šlapi koja se misteriozno zagubila prije petnaest godina.

Danas nije bila naročito raspoložena, kao da joj napokon ponestaje priča. Tek nekoliko rečenica o nekom davno umrlom rođaku i ocu koji se nikad nije vratio iz rata. Priču je završila riječima: "Ja sam ti pri kraju, moj Marine", kao iskusni pripovjedač ostavljajući slušatelja u nedoumici, nesigurnog oko toga o kojem je točno kraju u ovoj priči riječ.