Za vrijeme rata pokidale su se veze sa Sarajevom pa bi mama svake večeri prosjedila nekoliko sati kraj telefona u nastojanju da dobije baku ili tetu. Nekad bismo to činili brat i ja, ali uporno lupanje po sivom Iskra telefonu nije davalo nikakvih rezultata. To naše "telefoniranje" trajalo je gotovo pola godine. Jedne je večeri signal nekim čudom našao put kroz pokidane žice, ali s druge strane nisu bile ni baka ni teta. Telefon je zazvonio u stanu nepoznatog muškarca iz drugog dijela grada. Preskočili su formalnosti oko upoznavanja i govoreći si "ti" kao da ih veže prijateljstvo a ne rat, mama i Nepoznat Netko započeli su razgovor. Ona je njega ispitivala o situaciji u gradu, ima li vode, stiže li humanitarna pomoć, je li mu stan pogođen, a on nju o Hrvatskoj, o svakodnevici, cijenama, svemu što je postojalo izvan Sarajeva. Na kraju su si poželjeli sreću i spustili slušalicu, iako ne znam kome je bilo teže prekinuti vezu.I dan danas me zanima tko je bio taj čovjek. Valjda je u ljudskoj prirodi potreba da spoji osobu s glasom iz telefonske žice. Jer ne pridajem mnogo komunikaciji putem telefona ili maila. Evo, na dočeku Nove godine upoznao sam curu iz Belgije. Zove se Sara i ostali smo u kontaktu. Izmijenili smo bezbroj mailova u kom smo pričali o intimnim stvarima i problemima. Vrlo je lako poslati misli osobi čije je lice treptaj monitora. Time valjda naše brige postaju nestvarne, kad ih bacimo što dalje od sebe i zarobimo u paučini telekomunikacijskih veza. I unatoč mailovima i noćnim razgovorima u chat roomovima zadnjih osam mjeseci, nemam osjećaj neke velike bliskosti sa Sarom. Čini mi se da sam čitavo vrijeme dok sam pričao s njom ustvari pričao sa samim sobom. Ponekad mislim da svi ovi 'duboki' razgovori ne vrijede koliko jedan licem u lice o cijenama benzina, kremi za ruke i političkoj situaciji u svijetu.
Uskoro putujem u Belgiju.
0 komentari:
Objavi komentar