MOJA ZAGREBAČKA ZIMA

Pomalo se bližim svom cilju, željenoj svoti za putovanje po Aziji. Zaposlio sam se u poduzeću na rubu grada i svaki dan sam stotinjak kuna bliži. Najbolja stvar od svega je što ne moram dolaziti točno na vrijeme i ne moram ostajati do kraja radnog vremena. Naravno, to se osjeti na mojoj ukupnoj satnici i plaći, ali ponekad mi se baš ne ustaje iz kreveta. Vani je mračno i hladno, a krevet tako topao i mekan... I onda gužvanje u vlaku s uvijek istim scenama: "Maknite se s vrata!", "Ima još mjesta!" i slično. Zatim sendvič u Importanneu, autobus za Veliku Goricu i početak posla u 9:00.

Začudi me koliko dečki u mom skladištu potroše vremena i truda na razgovor o pederima i Srbima. Bar jedno sat vremena dnevno, a znalo se desiti i po nekoliko sati non - stop. Od živopisnih ličnosti tu je i Mirjana sa izjavama: "Moram na WC, al ne da mi se ustajati. Ideš gore? Daj ponesi mi pizdu pa ju iscijedi u školjku".

Onda natrag, na cesti gužva, jutarnji snijeg se rastopio ili pocrnio od smoga. Baš jadno izgleda taj gradski snijeg. Sjećam se, dok smo još živjeli u Tounju, najčešće bi padao po noći. Ujutro bi nas mama probudila i svečano rekla: "Pogledajte kroz prozor", a vani bi sve do obzora bilo pokriveno ogromnim bijelim nanosima. Sjeli bismo za doručak i ostavili mrvice na lim pod prozorom. Uskoro bi došle ptice i stanom bi odjekivao zvuk kljunova kako zveckaju po limu. Tata bi obavezno stavio prst na usta da nas utiša kako ne bismo preplašili ptice, iako smo brat i ja i bez toga bili najtiši što smo mogli, oduševljeni pticama na našem prozoru koje smo valjda smatrali nekakvim čudesima prirode.

Prvih nekoliko zima kad smo se doselili u Zagreb snijega skoro da i nije bilo, a ni ptice me se nisu dojmile. Jednoga dana ostavio sam mrvice na balkonu, ali uopće ih nije doletjelo mnogo. Ni balkonske pločice nisu od lima pa nije bilo glasnog metalnog zvuka, a kad sam poslije otvorio vrata na balkonu je sve bilo od ptičjeg dreka. Stvarno, u početku me se zagrebačke zime nisu previše dojmile. Danas je ipak nešto bolje, svako razdoblje u životu ima svoj šarm. Ipak, ponekad se sjetim života na selu i tog čudnog plavokosog klinca od kojeg nije ostalo baš mnogo. Jesam li to stvarno bio ja?



Moje je srce otok u snijegu
Moje su misli ptice u bijegu
Dok sebe tješim da vremena ima
teče još jedna moja zagrebačka zima...