MELANKOLIJA

"Melancholy is the pleasure of being sad” (V. Hugo)

"All changes are more or less tinged with melancholy, for what we are leaving behind is part of ourselves." (A. Barr)

"Nothing except a battle lost can be half so melancholy as a battle won." (A. Wellesley)

Eto, nije da mi se nešto previše da nastavljati temu od zadnji put, ali bože moj. Dakle - depresija. Jedna od onih stvari koja danas izgleda nije dozvoljena, koju u ovako super svijetu sa super ljudima ne smiješ osjećati. Ne govorim pri tom o kliničkim slučajevima depresije, već o danima kad se samosažalijevaš, kad ti ništa ne ide, ili kad si jednostavno loše volje. To je sirena za ljude iz tvoje okoline da se sjate oko tebe i upregnu sve sile kako bi te izvukli iz tog pogubnog stanja. A ja baš volim svoja raspoloženja, svako na svoj način. Tu je i ta depresija koju ljudi vežu za mene, a za koju ipak mislim da je melankolija. Ona neorginalna, uobičajena melankolija koja mi se ponekad čini kao preživjeli zaostatak pubertetskih mračnih raspoloženja.

Kad sam sretan, nemam potrebu analizirati sreću, ne padaju mi na pamet pitanja: "Pa zašto sam sretan?" Nju dijelim s drugim ljudima, družim se, smijem se, veselim. A kad me uhvati melankolija, to je već druga stvar. Slijede sati analiziranja, razmišljanja i poniranja u neki vlastiti svemir u kojemu je uvijek suton. U tim trenucima postajem svjesniji sebe, svijeta koji me okružuje i melankolije koju osjećam. Zbog toga je sreća možda malo "površniji" osjećaj jer je ne zanima tko, što ili zašto, ali time nije nimalo manje vrijedna. Ipak, ja volim postavljati pitanja - odgovori me čine korak bliže nekom velikom Odgovoru, toj Istini koju mislim da svi naslućujemo i osjećamo. Netko ju naziva Bogom, netko Weltschmerzom, a ja eto nisam dovoljno originalan da smislim nešto novo, ali je isto tako osjećam i u potrazi sam za njom. A melankolija je movens koji me tjera na put, dok je sreća pauza na putu, kada se čovjek odmori, razveseli i uključi u život. I kako putovanja ne bi imala svoju draž bez dugih zaustavljanja iz kojih crpimo snagu za dalje, tako ni odmori ne bi imali svoju svrhu bez svih onih umornih cesta i prašnjavih putova na kojima deremo i stanjujemo svoje metaforičke cipele.