Ne volim predispitnu groznicu, pogotovo kad ne učim koliko treba (kao što je sada slučaj). Ispit je relativno lagan, a ja sam sve nekako nervozan i više vremena provodim u frižideru nego za knjigom. Sjedam za kompjuter, palim televizor ili slušam muziku, a sve mi neopisivo ide na živce. Ovo mi je bar 40. ispit po redu, a svaki do sad mi se činio kao da je prvi. Totalno trivijalna stvar (ako zanemarim činjenicu da sam tečaj platio 3 800 kn), ali i trivijalne stvari mogu ukazati na neke boljke. Postoje stvari u životu iz kojih se trudim izvući pametniji i pripremljeniji za sljedeći put, a čini mi se da se puno češće vraćam na početak. Da je stoti put isti kao prvi, a ja si nisam nimalo smanjio šansu da ponovim grešku. Sjećam se jedne isto tako trivijalne stvari, u trećem srednje odgovarao sam matematiku za višu ocjenu. Dobio sam zadatak čije rješenje nikako nisam mogao dokučiti: uvijek sam ga pokušavao riješiti na jedan te isti način. Sve improvizacije kojima sam pribjegao bile su unutar nekakvog gabarita iz kojeg nisam izlazio. I kao neki iskusni psiholog profesorica me samo pogledala i ocrtala jednostavnije i brže nego funkciju koju sam trebao riješiti. «Ti si funkcionalno fiksiran», rekla je i obrisala ploču i moje nade u četvorku. I kasnije se to pokazalo istinitim, ali u stvarima važnijim od jedne matematičke funkcije. U životu ponavljam neke greške jer se nadam da će baš ovaj put biti drukčije, da vrijedi pokušati još jednom. Sva moja pamet koju brižno pokušavam uzgojiti izgubi se kad se nađem u labirintu iz kojeg izlaz pokušavam naći hodajući uvijek u istom smjeru. Možda ipak...? Možda ovaj put....?Zar je strah od nepoznatog jači od koračanja poznatim putem koji će me dovesti do zida, ali čije zamke i prepreke dovoljno dobro poznam da se osjećam sigurno?
0 komentari:
Objavi komentar