ADRESA: DJETINJSTVO

Prije mjesec dana dobio sam vrlo zanimljiv e – mail. Napisala ga je cura koju nisam čuo ni vidio zadnjih 13 godina. Još uvijek me se sjeća i uspjela je pronaći moj mail i javiti mi se. A ja sam se vratio godinama unatrag u tih nekoliko sekundi koliko mi je trebalo da otvorim i pročitam prve rečenice.

Odakle se uopće znamo? Do 1992. živio sam u jednom selu u Lici gdje je ona provodila svoje praznike u posjetu baki. Tokom godine živjela je u Rijeci, ali zimske i ljetne praznike provodila je na selu. Tada bi vozili bicikle, igrali skrivača s drugom djecom i sve ostale stvari koje čine sva bezbrižna djeca na ovome svijetu. Onda je došao rat i njena baka se odselila u Rijeku, a mi smo vrlo brzo otišli u Zagreb. Tu su se naše veze prekinule.

Ponekad smo se vraćali u posjet, većinom prijateljima mojih roditelja. To su bila uobičajena druženja uz kavu i priče o starim vremenima koja se uvijek čine boljima nego što su ustvari bila. A meni su ti rijetki odlasci na selo bili putovanja u prošlost. Većina ljudi odraste u mjestu u kojem se rodi i provede djetinjstvo i tako doživi sve polagane promjene koje se na očigled ne primjećuju. Ljudi dolaze, ljudi odlaze. Neki se posvađaju i raziđu, neki se pomire. Djeca odrastu, a stari umiru. Kod mene nije bio taj slučaj, moje selo ostalo je imuno na običnost svakodnevice, ono je uvijek ostalo onakvo kakvo je bilo kad smo 1992. natovarili namještaj na stari «FAP» i došli u Zagreb. Većinu mojih prijatelja iz djetinjstva više nikada nisam vidio i oni su za mene zauvijek ostali djeca, jer samo ih kao takve pamtim. I zato je svako vraćanje uvijek bilo neko gorko – slatko iskustvo, putovanje koje je prkosilo zakonima fizike i tokovima vremena. U jednom danu ja bih se pomladio za 13 godina i opet ostario.

Onda mi se javila ona i jako me razveselila, ali istovremeno i ražalostila. Jer Monika, osnovnoškolka s kojom sam radio igračke od plastelina i brao dren, s kojom sam dijelio svoje Bazooke i Zagi čokoladice više nije dijete. Ona je žena. Odrasla žena koja muče problemi koji muče većinu odraslih ljudi na ovome svijetu. Piše mi kako je sretna s dečkom s kojim živi već dugo godina, piše o svom poslu s kojim nije zadovoljna, piše o svakodnevici odrasle osobe. I poslala mi je fotografije druge djece iz sela, djece koja sad imaju bradu, djece na kojima se vide prvi znaci ćelavosti. Tu je i neizbježno pitanje o nekoj kavi u skoroj budućnosti.

Na kavu ćemo naravno ići, ali nekih stvari bi mi se doista bilo žao prisjetiti. Monika je postala most koji povezuje prošlost i sadašnjost, s tim da je prošlost vidljiva samo kroz prizmu desetogodišnjeg dječaka. A ta prizma bi se vrlo lako mogla razbiti u dodiru sa stvarnošću. Jer ona i svi drugi čije mi je fotografije poslala moraju ostati djeca i ostati će djeca, makar samo u mojoj mašti. Jer s njima i samo s njima bar će i jedan dio mene ostati dijete.