ANGELA HAYES

Jučer sam poslije posla bio u Ksetu i bilo mi je očajno. Unutra je bilo vruće i zagušljivo, ljudi su se non-stop gurali i svaki put me bubnuli, a svaki atom mene u tom je trenutku želio biti negdje drugdje. Uopće nije ni važno gdje je to negdje drugdje, samo da nije ovdje i sada, tj. u zagušljivom Ksetu sa hrpom pozera. Ponekad stvarno mrzim klubove i druga mjesta gdje su pijani ljudi, dim cigareta i preglasna muzika. Nažalost, većina ljudi (pa tako i moji prijatelji) voli takve izlaske pa i ja ponekad odem s njima van, tek toliko da zadovoljim svoju potrebu za druženjem. Rezultat je uvijek kontraproduktivan jer se na takvim mjestima osjećam kao da ne pripadam tamo ili igdje drugdje.

Danas sam si zato opet uzeo slobodan dan na poslu. Prijepodne sam imao nastavu talijanskog pa nije imalo smisla dolaziti u pola radnog vremena. Iznenadilo me koliko se još sjećam jezika, čak sam i konjuktive znao pogoditi tu i tamo. Putem do grada neki je postariji čovjek plesao pred bankom na Črnomercu. U ritmu samo njemu poznatom okretao se i mahao rukama, dok su ga ljudi zaobilazili u širokom luku. Neka je žena svoje dijete podigla u ruke prolazeći kraj njega. Danas je izgleda i ples opasan.

Tko zna o čemu su pričali na poslu dok mene nije bilo. Od svih poslova koje sam radio, ovdje su ljudi definitivno najživopisniji. Da osnujem vlastito poduzeće vjerojatno bi većinu njih zaposlio, ako zbog ničeg drugog onda barem da slušam njihove razgovore i diskusije. Nema teme koju nismo obrađivali – seks, droga, putovanja, odgoj djece, Severina... I svi su toliko različiti, npr. kad smo razgovarali o drogama, tu sam ja sa svojim jednim dimom marihuane u životu i Mira koja nema što nije probala. Od šmrkanja heroina (od kojeg se samo dobro ispovraćala) do pušenja Andola. Iako nije imalo nikakvog učinka zdrobila je tabletu Andola, pomiješala s duhanom i onda smotala u cigaretu. Kako joj uopće padnu takve ideje na pamet?

A halucinacije na tripovima, to mi je još fascinantnija stvar. Tramvaji kao velike buhtle ili razgovor s cipelom koja odgovara. Kako je to kad iskrivljene slike u mozgu zamijene stvarnost? A Mira je danas majka, i kad ju slušam kako priča o svojim iskustvima i odgojnim metodama ja se oduševim. Volio bih upoznati njeno dijete kad malo poodraste. U takvim se trenucima zapitam koliko je odgoj važan, koliko ima mame, tate ili brata u meni. Nekad mi se čini da moje misli nisu uopće moje, a da moje odluke donose drugi i da se sve odvija bez ikakvog nadzora, reda ili razloga. Kaos induciran manjkom droga. Negdje sam pročitao rečenicu: ''U ovako normalnom svijetu ludost je jedina sloboda''. A meni se čini da je upravo obrnuto, svijet je daleko od normalnog i moja običnost je ono što me čini manjinom. Čudna je to mješavina, želja za pripadanjem s jedne strane i nepripadanjem s druge. Jer ima neke droge u osjećaju nepripadanja većini, onima u bijegu od svoje vlastite običnosti i prosjeka. Jer svi su tako ludi, nevjerojatni, drukčiji, i super se zabavljaju.

Tko zna, možda bih i ja trebao zaplesati pred bankom.

---
Loneliness
Empty faces
Wish I could leave them all
In someplace else

I think I'm gonna leave them all
In someplace else